Kad se u ovim našim malim filmskim krugovima pojavi novo (dokumentarističko) lice, to je uvijek lijepa vijest. A kad taj isti autor svoj prvi intervju u životu pokloni upravo portalu Dokumentarni.net, onda svim njegovim filmovima u budućnosti po defaultu dajemo ocjenu više. Šalimo se, naravno, ali ni ne skrivamo da upravo mladim autorima i autoricama uvijek čuvamo posebnu sobu naših dokunetovskih toplih srdaca. U ovom slučaju, riječ je o dokumentarcu “Mate” (Samostalna produkcija, 2023.) splitskog autora Ivana Efendića, koji je na prošlogodišnjem Festivalu mediteranskog filma Split osvojio “Ješku” za najbolji domaći kratkiš. Iznenađenje veliko za autora, ali i dodatno što dokumentarac nakon splitskog slavlja praktički nigdje nismo mogli vidjeti. Možda je razlog premijera usred festivalske sezone (nakon ZagrebDoxa i Dana hrvatskog filma, primjerice; ali prije Liburnije), također i upitan broj domaćih (doku)festivalskih majora koje u mislima možemo upitati zašto “Mate” nije dio njihovih programa. Tu je, naravno, i relativno autorovo neiskustvo, koji tek treba pohvatati prijavljivačke rokove i mehanizme. Ali ukratko, Efendićev film vrijedi pogledati, priliku za njegovo prikazivanje festivali imaju i ove godine…
(Pod)žanr filmova o slikarskim umjetnicima ili slikarstvu nikad nije oskudijevao kvalitetnim ostvarenjima (od recentnijih “Jean-Michel Basquiat: The Radiant Child”, “Tim’s Vermeer”, “National Gallery”…), da ne idemo u zečju rupu skroz do memeovštine neprežaljenog Boba Rossa. Filmovi o slikarima i njihovim često dinamičnim privatnim životima, opravdano privlače širu publiku, dok je u Hrvatskoj istima na filmskom platnu pažnju posebno posvećivao Bogdan Žižić (Emanuel Vidović, Celestin Medović, Alfred Pal, Vlaho Bukovac…).
Efendić svoj debitantski film otvara pastoralno-industrijskim totalom, koji kao da najavljuje svu kasniju kontrastnu dualnost glavnog protagonista; idilu zelenila sela Konjsko u Dalmatinskoj zagori, narušavaju poluzahrđali dalekovodni divovi i obližnja nesinhronizirana žičana ograda, u neuspjeloj misiji obuzdavanja neposlušne prirode. Struja ili ne, i ovdje je čovjek pružio svoje pipke, u vječnoj misiji prisilne asimilacije prirodnih prostora i resursa. Trenutak kasnije gledamo obližnje jezerce, zatim jednostavnu kamenu kuću s istim takvim – očigledno ručno napravljenim – stolom i stolicama. Primjetna je i (pretpostavljamo) drvena kost s imenom Pablo. Pablo je – opet pretpostavljamo u, nadamo se, dobrom pravcu – pas glavnog protagonista, slikara Mate Lasića, dalmatinskog Rembrandta, čije slikarsko umijeće intrigira i puno širu zajednicu od one njegove neposredne, lokalne.
Mate Lasić jedan je od rijetkih protagonista iz recentne domaće dokumentarističke produkcije, koji će brzinom svjetlosti okupirati pažnju svog neposrednog gledatelja.
U dokumentarcu – koji s formalno-strukturalne strane ne donosi naročite revolucije, nudeći klasičnu opservaciju uz glas glavnog protagonista u offu – ćemo doznati kako je Mate počeo slikati kad je “zajeba sve drugo u životu” – prije sedam-osam godina, a svoj umjetnički put gleda i kao križni. Ključan je bio, govori, televizijsko-dokumentarni susret s nizozemskim umjetnikom Rembrandtom. Kao svojevrsno prosvjetljenje – to je bilo to za Matu. I u dobru i u zlu, pa šta bude, ali rodio se – umjetnik. A opet, kako objasniti drugim ljudima njegov životni zaokret kad, govori, dotad nisi pokazivao nimalo sklonosti za umjetnost; za išta, zapravo. Tko zna, da nije bilo spomenutog dokumentarca, ne bi bilo ni Lasićeve umjetnosti, ni “Mate”, ni ove recenzije… Lako za recenziju, ali teško je povjerovati da nekom igrom sudbine, naš junak svejedno u konačnici ne bi osvijestio vlastite slikarsko-umjetničke potencijale. Jer, samo jedan početni pogled unutar skromnog doma ovog dalmatinskog umjetnika, preobratit će i najveće skeptike – mini-Louvre usred Zagore! Dok Efendićeva kamera šara izloženim portretima renesansno-baroknog stila, većeg i manjeg formata, asketsku unutrašnjost obasjavaju svijeće nakalamljene na vrh odavno apsolivranih boca jegera. Umjetnička razbarušenost, genijalnost i ludost na jednom mjestu. Čovjek koji diše i krvari svoju umjetnost.
Mate Lasić jedan je od rijetkih protagonista iz recentne domaće dokumentarističke produkcije, koji će brzinom svjetlosti okupirati pažnju svog neposrednog gledatelja. Bilo da govori o nategnutom odnosu s ocem, vlastitim (auto)destruktivnim tendencijama, objašnjavaju svog umjetničkog procesa ili jednostavno – pijetlu koji ga zbog nekog razloga nije pretjerano volio; ni u jednom trenutku ne možete skrenuti pogled s njega. Jer, sve što govori, govori brutalno iskreno, autoironičnim tonom i sadržajem kojeg u šali možemo nazvati i malim antikapitalističkim manifestom. U pozitivnom smislu, naravno, jer je caka što Lasićeve riječi itekako opravdano rezoniraju s pojedincima koji traže nešto autentično, stvarno, opipljivo bitno, van ustajalih špranci ispeglane instagramske stvarnosti. Nešto s integritetom. Blato i ekstatični očaj kojeg možete ubrizgati direktno u vratnu arteriju – Lasić ne traži opravdanja, novac i slavu; nije ga briga što vi ili vaš susjed misli o njemu. Umjetnost, ona prava, do kraja ogoljena, bez ikakvih kompromisa. Pa i po cijenu mentalnog zdravlja, ali do kraja iskreno i (samo)kritično. “Ja bi radije poludija, nego bija taj novi normalni, koji može živit’ na ovim svitu”, govori pred kraj filma Mate. Moćan, moćan film debitanta Ivana Efendića.