Srpska dokumentaristika u posljednjih desetak godina doživljava ozbiljan procvat. Nije rijetkost da dokumentarni filmovi naših istočnih susjeda osvajaju niz nagrada i na (jakim) međunarodnim i regionalnim festivalima, a imena poput Borisa Mitića, Mile Turajlić, Mladena Kovačevića, Marka Grbe Singha i ostalih tamošnjih autora mlađe i srednje generacije, već odavno nisu poznata isključivo domicilnoj publici.
Prema riječima suradnika portala Dokumentarni.net, filmologa i filmskog kritičara Nikole Radića, spomenuti uzlet započeo je 2010. godine s dokumentarcem “Cinema Komunisto” (2010) Mile Turajlić:
“Taj film je prelomio mnoge stvari, ne samo u smislu prodora na inozemno tržište, već i pristupa dokumentarnom filmu koji je odjednom malo moderniji i suvremeniji, arhiva se koristi na drugačiji način i dugometražni dokumentarni filmovi počinju komunicirati s malo širom publikom. Najviše bih (ipak) istaknuo dva faktora: dostupnost stranih dokumentarnih filmova našim autorima koji putuju po festivalima i gledaju različite filmove na (različitim) platformama; s druge strane, stasala je nova generacija autora koja dokumentarnom filmu prilazi kreativno – sve ono što odskače od konvencionalnog televizijskog, reportažnog dokumentarca.”
Kao što već znate, počeli smo aktivno razvijati i YouTube kanal portala Dokumentarni.net (pretplatite se, dokazane su ljekovitosti suba na naš kanal), a upravo tamo – i ekskluzivno tamo, ako smijemo biti malo pretenciozni – smo zatlačili Nikolu Radića, koji nudi svoj izniman presjek protekle srpske doku-godine. Pričali smo o filmovima “Prizvan i pozvan” (2022) Srđe Vuče i Luke Papića, “Još jedno proljeće” (2022) Mladena Kovačevića, “Flašaroši” (2023) Nemanje Vojinovića… Naravno, i još o mnogo drugih stvari.
Uvod smo obavili, embedan video je unutar teksta. Ugodno gledanje!