Za prijatelje Graha, za nešto manje dobronamjernije Bosanski psiho, a za sve ostale samo Damir Avdić, jedinstvena pankersko-anarhoidna pojava na domaćoj sceni, čiji jednostavni rifovi i utroboparajuće žestoki verbalni masnjaci već neko vrijeme ambivalentno mreškaju obrve i pune dvorane diljem balkanskog poluotoka.
Nimalo jednostavnu zadaću pred sobom je materijalizirao slovenski redatelj Dušan Moravec, odlučivši snimiti dokumentarac o scenskom Mikeu Tysonu, koji je i prije dva posljednja megauspješna albuma “Mein Kapital” i “Human Reich”, godinama ranije ispoljavao vlastitu kreativnost, bilo kroz pisanu (roman “Na krvi ćuprija”, zbirka pjesama “Kuda sestro”) bilo kroz glazbenu formu (tuzlanski bend Rupa u zidu).
Sudeći po reakcijama publike, ali prije svega i jednoglasnim kimanjem glave ocjenjivačkog žirija na 8. DORF-u, Moravčev “Damir Avdić – Pravi čovjek za kapitalizam” / “Pravi človek za kapitalizem” (2013) ispunio je svoju svrhu i približio djelovanje ovog glazbenika još širem auditoriju.
Moravec je, kako smo kasnije doznali, svoj pobjednički film snimao čak šest godina, što po sanitizirano-distanciranoj konačnoj verziji dokumentarca o možda i najznačajnijem balkanskom glazbeniku današnjice, nikad ne bismo isprve zaključili. Zapravo, slovenski filmaš – velikim dijelom i zbog Avdićeve očigledne generalne nepovjerljivosti prema medijima – je gotovo spotovski zagrabljao po već dobro poznatom teritoriju glazbenikove stage persone.
Iako ponekad podsjeća na dokumentarnu Wikipediju, film Dušana Moraveca daleko je od propalog nefikcijskog eksperimenta. Mračna estetika na rubu verbalne bajunete s nekoliko zapaženih dojmovnih bljeskova, u kombinaciji sa zanatski besprijekornim tehnikalijama, dovoljni su razlozi za više nego ugodnih sat vremena pred bilo kojim kino-platnom.
Polupsihotično buljenje u publiku, sklekovi dok pjeva o Muharemu, veći od Boga prisutnost koja usisava okolna stabla… You name it, we got it… Za nekog tko se prvi put sreće s Grahinim fenomenom, Moravčev srednjemetražni dokumentarac može predstavljati izvrsnu početnu točku uranjanja u slojeviti Avdićev kantautorski svijet.
Za sve ostale, međutim, “Damir Avdić – Pravi čovjek za kapitalizam” spada u estetski besprijekorna (crno-bijeli Avdićevi krupni kadrovi u studiju, riječi pjesama na ekranu, plamenovi u ritmu glazbe), ali sadržajno “snimam koliko mi moj subjekt dozvoli” presigurna dokumentarna djela.
Kad su nekom dokumentarcu, čije stvaranje traje punih šest godina, glavni poluosobno-anegdotalni highlighti Avdićeva (“Rat me nije zanimao. Čekao sam struju i brata s fronte da idemo vježbati”) i Frankiejeva (“Moram priznati da sam se prepao kad sam prvi put čuo Damira Avdića, pa sam rekao curi da idemo izvan dvorane”) izjava, onda znate koliko je sati.
Iako ponekad podsjeća na dokumentarnu Wikipediju, film Dušana Moraveca daleko je od propalog nefikcijskog eksperimenta. Mračna estetika na rubu verbalne bajunete s nekoliko zapaženih dojmovnih bljeskova, u kombinaciji sa zanatski besprijekornim tehnikalijama, dovoljni su razlozi za više nego ugodnih sat vremena pred bilo kojim kino-platnom.
Bismo li u konačnici Avdićevim fanovima i onima koji bi to tek u budućnosti trebali postati, preporučili film “Damir Avdić – Pravi čovjek za kapitalizam”? Naravno.
Jesmo li nakon šezdesetak vinkovačkih minuta uspjeli zaviriti ispod brižno laštenog oklopa bosanskog umjetnika? Niti blizu. Graha i nakon slavonske turneje ostaje nedokučena misterija iz Tuzle…