“A ljudi ko ljudi” – Pravo na izbor

Na svjetonazorskoj bojišnici što se povazdan gradi oko ženskog prava na odlučivanje o vlastitom tijelu i životu, često se zaboravlja na najvažniju stvar – ljudsko pravo na upravljanje vlastitim tijelom i životom, koje se može manifestirati širokom lepezom odluka. Drugim riječima, ovo pravo jednako se odnosi i na mogućnost zadržavanja ploda željama okoline unatoč, o čemu progovara desetominutni dokumentarac scenarista i redatelja Petra Trinajstića (Vrbnik, 1946.), “A ljudi ko ljudi” realiziran 1979. godine u produkciji Jadran filma. Protagonistica filma, žena s invaliditetom koja više nije u cvijetu mladosti, u kameru priča da je odlučila roditi unatoč uvjeravanju okoline da to nije pametna odluka. Uz ženu se pojavljuje i njeno dijete, sada već ljupka djevojčica, s kojom protagonistica izmjenjuje nježnosti. Oca nema jer ih je napustio i otišao u inozemstvo nakon saznanja o trudnoći, pa očito više ni na koji način ne sudjeluje u njihovom životu.

Trinajstić svoju zanimljivu sugovornicu i njenu kćerku koristi za tezično, gotovo pamfletsko progovaranje o osjetljivoj temi majčinstva i pravu žene na izbor, odnosno onog želi li majkom uopće biti. Film otvaraju prizori zaigrane djece koja se vesele spuštanju niz ogradu pokretnih stepenica i sladoledu. Zatim u bližem planu idilu dječje igre prekida surov iskaz protagonistice o kontekstu njenog majčinstva, unatoč nezahvalnim okolnostima i protivljenju okoline. Slijede idilični kadrovi svakodnevice koju majka i djevojčica dijele u svom skromnom stanu; ovo je prostor u kojem se inzistira na njihovom skladnom, ugodnom životu punom nježnosti, a vrhunac predstavlja prizor u kojem djevojčica u haljini jede bijelo grožđe, namjerno prizivajući motive iz klasičnog uljanog slikarstva. Svoju ideološku poziciju i želju za takvim instrumentaliziranjem priče, Trinajstić otkriva dvama nedvosmislenim postupcima. Prvi je ubacivanje prizora pobačaja snimljenog u bolnici, kojem pridodaje zlokobnu glazbu i općenito ga oblikuje na način da u gledatelja izazove šok i zazor; drugi postupak je umetanje međunatpisa, koji objašnjavaju da u nekim područjima tadašnje Jugoslavije godišnje ima više pobačaja nego porođaja.

Ekonomski i društveno ranjiva žena s invaliditetom i njena nevina djevojčica tako ovdje nedvosmisleno bivaju iskorištene za propagiranje opasne ideje kako je svaki pobačaj loša ideja, dok su djeca uvijek blagoslov za onog koji ih odluči imati. U filmu se redaju afirmativni ženini monolozi o ljepoti i ljubavi koju dobiva kroz odnos s djetetom, objašnjavajući kako nema ništa ljepše od djetetovog “majčice moja”. U svakom smislu “A ljudi ko ljudi” Petra Trinajstića – film kojeg je o ženskom ustavnom pravu režirao muškarac, stoji nasuprot dokumentarcu “AB” (Zagreb film, 1977.) kojeg je o istoj temi godinu dana ranije režirala žena, Ljubica Janković. U tom briljantnom ostvarenju autorica, koristeći isključivo promatračku metodu bez naracije, daje empatičan i kompleksan portret neimenovane mlade žene koja odlučuje pobaciti. Kako je primijetio filmolog i filmski arhivist Juraj Kukoč: “Ova dva filma svjedoče da jugoslavensko ustavno pravo čovjeka da samostalno odluči o rađanju djece ne znači isto za sve ljude. Za ženu iz prvog filma ono označava pravo da abortira, a za ženu iz drugog filma pravo da rodi.”

Ono što ostaje kao pouka ovih dokumentaraca, kada odlučno napustimo područje ideologije za koje se njihove priče pokušavaju iskoristiti – jest ženino pravo na izbor, koji god da on bio. I još važnije, pravo da se isti ne koristi kao igračka u svjetonazorskim ratovima, svemoćnih generala lišenih empatije za svoje vojnike, bez kojih njihove nemilosrdne bitke ne bi bile ni moguće.