“Autoportret” – Ogledalo koje gleda

Kako nas uče umjetnost i iskustvo, najteže je gledati i vidjeti samog sebe. Stoga je umjetnička forma autoportreta jedna od najzahtjevnijih, ali i najuzbudljivijih. Prošećemo li se prošlošću otkrit ćemo kako najuspjeliji umjetnički autoportreti zajedničko imaju beskompromisnu potragu za istinom, pa bila ona neugodna i nimalo laskava prema čovjeku koji prikazuje sam sebe. Na primjer, od dva slavna Rembrandtova autoportreta daleko je intrigantniji onaj kojeg je umjetnik naslikao u starosti, baveći se posljednjim pitanjima čovjekove konačnosti, a sličnu je zapitanost moguće uočiti i na van Goghovim platnima; u domaćoj su umjetnosti svojevrsnu metafizičku kontemplaciju na svojim autoportretima među ostalim prenijeli Leo Junek i Marino Tartaglia. Za slikarski je autoportret uobičajen krupni i bliži plan fokusiran na lice, no kada se ova tehnika prenese u medij filma i fotografije, lice će rijetko biti dovoljno za razotkrivanje vlastitog bića pa umjetnik može upotrijebiti i ostatak glave, kako je to primjerice učinio Tomislav Gotovac u svom nizu autoportreta nazvanom “Glave” iz 1970. godine. Na njima se naš umjetnik fotografira tako da mu fotografije podsjećaju na one iz policijske kriminalističke datoteke, čime je uputio na vlastitu egzistenciju u okolnostima čvrste društvene kontrole.

Hrvatski medijski umjetnik Ivan Faktor (Crnac, 1953.) svoj je eksperimentalno-dokumentarni filmski autoportret – “Autoportret” (Samostalna produkcija, 1980.), ostvario deset godina nakon Gotovca, također koristeći vlastitu glavu, snimivši je u jednom jedinom kadru. Postupak je uključio polagano pomicanje Super-osam kamere uz vlastito tijelo, što je činio s fiksiranom oštrinom objektiva. Zbog toga je dobivana filmska slika bila mahom mutna, a detalji umjetnikova tijela većinom su postali neprepoznatljivi zbog neusklađenosti oštrine objektiva na odgovarajuću daljinu. Posljedično prikazano tijelo pretvorilo se u niz gotovo apstraktnih ploha u neprekidnom pokretu, čije se boje razlijevaju i na kojima je svjetlost u permanentnoj mijeni i transformaciji. Umjetnikova se koža tako pretvorila u raznolike pulsirajuće svjetlosne plohe, koje svojom logikom održavaju samu biti nespoznatljivosti samoprilazećeg subjekta. Činjenicu kako smo sami sebi najveća tajna Faktor je tematizirao transponiravši spoznajnu nejasnoću u onu same filmske slike. Ista je u ovom desetominutnom filmu posvema lišena svakog zvuka, koji bi ovdje poslužio kao suvišan komentar.

Faktor je od neizoštrene kamere učinio produžetak pogleda na vlastito ja koje u ogledalu često traži nešto čega tamo nema. Formu filmskog autoportreta kao ogledala koje omogućuje da sami sebe gledamo, pa makar i neoštro i mutno, autor je upotrijebio i 26 godina kasnije u novom radu, također nazvanom “Autoportret” (2006), u kojem je promijenio pristup i umjesto vlastite izvanjskosti odlučio zaviriti u svoju nutrinu. I to doslovno, pa je na snimkama koristio one svoje fizičke unutrašnjosti, dakle organe, želučane sokove i tjelesne procese. Snimke su načinjene medicinskim skeniranjem unutrašnjosti umjetnikova tijela u crno-bijeloj tehnici, pa film nalikuje medicinskim nalazima u pokretu. Svojim je dvama filmskim autoportretima Faktor uvjerljivo pokazao kako su sva ogledala u kojima se ogledamo varljiva i izložena našoj vlastitoj manipulaciji, kojom se štitimo od gledanja u ono čemu nemamo snage uzvratiti pogled.