Kratki film “Šumica” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2022.), prikazan unutar Regionalne konkurencije na ovogodišnjem ZagrebDoxu, novi je uradak mladog redatelja Davida Gaše koji iza sebe bilježi kratkometražna, primijećena ostvarenja poput dokumentarca “Laci bježi u Mađarsku” (ADU, 2020.) te igranog filma “Palikuća” (2021). U “Šumici” redatelj u centar radnje postavlja anonimnog protagonista koji se već u uvodnoj rečenici predstavlja kao ekshibicionist te u nastavku, u svojevrsnoj ulozi vodiča provodi autora, a time i gledatelja u turu kroz skrivene zakutke dijelova zagrebačkog gradskog parka, odnosno kroz neslužbeni prostor za javni seks kolokvijalno poznatog kao šumica.
S obzirom na to da Gašo čitavo vrijeme štiti identitet svojeg lika zanimljivim načinom snimanja, izbjegavajući lice i snimajući samo ostale dijelove njegova tijela – noge, ruke ili torzo do vrata – glavni lik slobodno, bez trunke srama i zadrške progovara o svojim seksualnim željama, fetišima i povećim apetitima. Naime, kako saznajemo, on učestalo posjećuje to mjesto i to isključivo u svrhu seksa – često više puta dnevno, često s različitim partnerima strancima i često s više njih istovremeno. Iznosi svoja iskustva i intimne detalje prema svojoj mapi osobno preferiranih mjesta, a dok pokazuje pojedinačno drveće i debla na kojima je prakticirao seks i opisujući svoju tipičnu ljetnu svakodnevicu, stječe se dojam da dobar komad vremena provodi upravo ondje i vrti svoj život oko tih aktivnosti, gotovo kao da je riječ o hobiju. U jednom se trenutku, percipirajući očito sve kroz samo tu jedinu dimenziju šumice, glavni protagonist čudi da postoje ljudi koji samo šeću bez ikakve agende. Dok je za šetače s psima ili obitelj s djecom prilično jasno koja je njihova namjera ondje, promatrajući ostale prolaznike, naglas pretpostavlja je li netko npr. samo strejter koji šeće i biciklira ili je ovdje zbog čega su i cruiseri. Spomenuta praksa tzv. cruisinga ima i jasno određene principe, nepisane kodove ponašanja i pravila susreta prema kojima se poštuje consent, a uključuju, s jedne strane, znakove kojima se ostalima potencijalno signalizira zainteresiranost za sudjelovanje, a s druge oprez pri detektiranju mogućeg prisustva običnog civila.
“Šumica” je snimana kamerom ili mobitelom niske rezolucije, stalno mobilnom, dapače, vrtoglavo treskavom, s povremenim namjerno nečistim zoom inovima i outovima. Jednako kao i sadržaj, rezultirajuća slika je prljava te s voajerskim prizvukom, pa se stilski posve uklapa u tematiku. Već prvi kadrovi pokazuju elemente zelenila grančica, dijelova parka i labudova na jezeru uz dinamičnu kameru kao i glazbenu pozadinu, vrlo brzo prelazeći na stvar kroz snimke tragova bluda i iskorištenih kondoma. Prezentirajući tu drugu, opskurnu stranu nekog poznatog mjesta, odnosno novi pogled na zelene površine koje su na prvu namijenjene za šetnju, film nudi prozor u paralelni svijet koji počiva na skrivanju u javnosti, dok ono samo po sebi postoji kao kakav oksimoron.
Na neki način, film je zagrebao rezonirajuću problematiku modernog društva u kojem je mahom prisutno sportski-avanturističko shvaćanje seksa popraćeno nevoljkošću za emotivno vezivanje i interesom za površan seks bez obaveza.
Bez vlastita komentara, redatelj niti legitimizira niti osuđuje promiskuitetno ili ekshibicionističko ponašanje, već neutralno iznosi jednu priču pojedinca, pripadnika određenog kruga otvorenog prema seksu i eksperimentiranju, koji ne narušava tuđu slobodu i gleda svoja posla. No, za dobivanje i gradnje dublje slike o njemu, izostaju ulasci u druge aspekte protagonista. Izostala je i odluka za promatranje i tretman teme iz šireg, fenomenološkog kuta. Iako je riječ o pomalo plošnom i jednodimenzionalnom portretu, razumljiva je autorova želja za pojednostavljivanjem svog rada, pa se drži jedne linije razgovora iz koje se ipak, iako lišene osobite dramaturgije, dade dosta iščitati.
Na neki način, film je zagrebao rezonirajuću problematiku modernog društva u kojem je mahom prisutno sportski-avanturističko shvaćanje seksa, popraćeno nevoljkošću za emotivno vezivanje i interesom za površan seks bez obaveza. Hiperseksualiziranost, promiskuitetno ponašanje i imperativi za eksperimentiranjem, određenim dijelom potpomognuti medijima, već postaju dio normi današnjice koja se temelji na mnoštvu izbora i instant-rješenjima za sve, pa tako i ne začuđuje ekspresno upražnjavanje potreba koje u ovom slučaju, po brzini nalaženja partnera, nadmašuje čak i Tinder, Grindr i ostale dejting aplikacije. Odabir ove kontroverznije i provokativnije teme, koja pored ekshibicionizma uključuje i orgije te promiskuitet, postavljene u okvire homoseksualne populacije, zasigurno privlači pozornost, ali čak i uz manje tipičan pristup snimanju, nije posve dostatna kombinacija za kvalitetan i potpun filmski uradak.
