PočetnaIntervjuiDavid Gašo: "Pitanje seksa na javnom mjestu puno je bogatije i kompliciranije od pitanja ekshibicionizma i promiskuiteta"

David Gašo: “Pitanje seksa na javnom mjestu puno je bogatije i kompliciranije od pitanja ekshibicionizma i promiskuiteta”

|

Regionalna konkurencija ovogodišnjeg ZagrebDoxa sadrži lijep broj hrvatskih dokumentarnih ostvarenja, a među njima i jedan, ‘ajmo reći iznadprosječno škakljiviji. Mladi David Gašo (Osijek, 2000.) snimio je dokumentarac pod nazivom “Šumica” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2022.), koji u prvi plan stavlja svog glavnog protagonista – ekshibicionista koji upražnjava anonimni seks u javnosti. Prije nego što dublje zaronimo u tekuću problematiku cruisinga, riječ-dvije o našem sugovorniku. Gašo je završio preddiplomski studij filmske i TV režija na zagrebačkom ADU-u, trenutno je na prvoj godini diplomskog – smjer igrani film, a dosad je snimio dva filma: na 25. FPS-u nagrađeni hibridni autobiografski dokumentarac “Laci bježi u Mađarsku” (ADU, 2020.), odnosno igrani film “Palikuća” iz 2021. godine koji je prikazan na Zagreb Film Festivalu i Pulskom filmskom festivalu. Uskoro bi svjetlo dana trebao ugledati i njegov BA diplomski igrani film “Niska trava”, snimljen prošlo ljeto u Osijeku. Kako nam govori, ponosi se i radom voditelja radionica za osnovnoškolce i srednjoškolce na Filmskoj RUNDI u Osijeku, Ljetnoj školi filma u Gunji te na radionicama u sklopu HFS-ovih programa.

Ali pustimo Davida da se predstavi svojim riječima.

“Moji filmski počeci oblikovani su uglavnom iskustvom volontiranja na osječkoj reviji kratkometražnog filma Filmska RUNDA, radi koje sam se pokušao približiti eksperimentalnom, dokumentarnom i hibridnom filmu jer je tako izgledala selekcija Dalije Dozet koju smatram svojom prvom mentoricom. Filmovi iz njenog izbora u velikoj su mjeri oblikovali moj filmski ukus. Danas s Dalijom na reviji dijelim selekciju i time se jako ponosim – od polaznika radionica i volontera, u rasponu od nekoliko godina došao sam do funkcije selektora, člana organizacijskog tima i voditelja radionica u svom rodnom gradu koji zapravo, mimo naše revije, nije nudio gotovo ništa u filmskom smislu.

“Drago mi je da sada mogu prenositi dio znanja koje bih volio da sam imao dok sam bio tinejdžer, koji je jako nasilno htio snimiti prvi film. Bila je tu hrpa propalih i ružnih pokušaja, cijeli brodolom groznih ideja i još gore izvedbe. Sve je bilo snalaženje s kamerom – vizualna improvizacija koja je danas bitan element mojih filmova, čini mi se. Dakle, Filmskoj RUNDI dajem gotovo sve zasluge za svoje današnje usmjerenje, kao i mojim roditeljima koji su mi dovoljno vjerovali da me puste u Zagreb kako bih se mogao baviti filmom, iako mislim da im se nisu sviđali filmovi koje sam radio kao srednjoškolac…

“Studiram igrani film, iako bih se ugodno osjećao i na dokumentarnom smjeru. Ne postoji iskrena preferenca. Ove dvije godine posvetit ću se više igranom filmu, pa ću vrlo brzo početi razvijati i daljnje dokumentarne projekte. Nepredvidivost i iznenađenje koje dokumentarni film nosi sa sobom uvijek će biti ključan dio razloga zašto želim biti redatelj. S dokumentarnim filmom sam izvorno i upao na Akademiju.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Šumica"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Šumica”

Hrvatski doku-autori ne snimaju često filmove slične, kako već rekosmo  – škakljive tematike. Uzevši u obzir istu, vjerojatno su okolnosti snimanja “Šumice” i pronalaska sugovornika bile vrlo zanimljive…

“Film je nastao na kolegiju ‘Portretni dokumentarac’ koji vodi Igor Bezinović na preddiplomskom studiju Filmske i TV režije. To je važan početak ovog odgovora, s obzirom na to da sam najprije snimio potpuno drugačiji film za potrebe ispita na tom kolegiju, o mojoj prijateljici koja je nekoliko puta tjedno kompulzivno premještala namještaj u svom zagrebačkom stanu, jer nikako od njega nije mogla napraviti dom. Bio mi je fora i povremeno vizualno dosjetljiv, uredno kadriran, ali napravljen u vrlo poznatim i sigurnim gabaritima. Dok sam bio na preddiplomskom studiju, ideja mi je bila da svaka moja iduća vježba ili film moraju biti ili veći i ambiciozniji, ili zanimljiviji od prethodnog, ili barem nešto što još nisam probao ili se nisam osjećao ugodno snimiti. Pomalo razočaran niskim ambicijama svog originalnog portreta, htio sam snimiti tome suprotan film, nešto istraživačkog karaktera, prljavo, možda nešto što mi je neugodno snimiti. Tako sam se nakon razgovora s jednom kolegicom i mentorom, počeo raspitivati o šumama za javni seks kojih je u Zagrebu nekoliko, a ima ih skoro svaki veći grad u Europi. U tom trenutku mi je bila zanimljiva ideja postojanja skrivenog svijeta unutar drugog, njemu nekomplementarnog, na istom mjestu. U ovom slučaju, bio je to park.

“Najprije sam obišao sve takve parkove i šume u Zagrebu. Sekvence u filmu su miks nekoliko njih, s obzirom na to da mi je tada više bila zanimljiva osoba, predstavnik zajednice i sama pravila prakse nego točna lokacija na kojoj se ista odvija. Bilo mi je nebitno koji park, što ni u filmu nije naglašeno. Tijekom istraživanja i obilaska lokacija, susreo sam desetak ljudi koji su uopće bili spremni progovoriti i podijeliti sa mnom pravila cruisinga. Bio sam iskren oko svojih namjera da snimim film; nekima je to bilo zanimljivo, ali se nisu htjeli snimati. Svog protagonista sam upoznao zadnjeg, i to u zadnji tren kad sam bio spreman odustati od filma. Dotad me gomila ljudi već odbila. Zahvalan sam mu jer je ugodna i susretljiva, prije svega vrlo inteligentna osoba – stil filma bio je tu i prije protagonista, on je samo prvi koji je odmah razumio kako bi način snimanja sakrio njegov identitet, te mu omogućio potpunu otvorenost i iskrenost vezanu za svoja iskustva. Imao sam sreće jer sam naišao na protagonista kojem je cijeli proces bio zabavan, zanimljiv i koji je jasno razumio filmski jezik kojim se namjeravam poslužiti.”

Jesi li u međuvremenu ili prije snimanja više istraživao temu ekshibicionizma, naročito u Hrvatskoj?

“Temom ekshibicionizma nisam se bavio prije ovog filma. Razmišljao sam eventualno pozabaviti se istom u nekom kasnijem igranom filmu. No, u ovom procesu upoznao sam značajnu količinu ljudi koji prakticiraju cruising. Zapravo, mogu reći da je svatko od njih različit; nisu svi ekshibicionisti, moj protagonist sasvim slučajno jest. Osobno ne bih rekao da je ekshibicionizam jedina tema ovog filma, makar se moj protagonist tako predstavlja u prvoj rečenici. Volim misliti da je ovo film o slobodi ili potrazi za slobodom kroz skrivanje u javnosti. Cijela praksa cruisinga ima određeni hidden in plain sight element – sviđa mi se teza o javnosti kao najboljem mjestu za skrivanje. Šumice i parkovi u kojima se prakticira javni seks nisu tu samo radi javnog seksa, kojemu je namjera da netko nekog vidi za vrijeme seksa i da se zahvaljujući tom riziku uzbudi. Oni su često i mjesta prvih seksualnih iskustava za odrasle osobe koje tek otkrivaju svoju seksualnost, nerijetko oženjenih muškaraca koji možda samo tamo mogu isprobati svoje želje. Šumica također ima toliko jasno definirana pravila susreta, cijeli znakovni jezik kojima jedni cruiseri signaliziraju drugima interes. Nekima je tako puno lakše seksualno se ispuniti – uživo, na brzinu, bez upoznavanja, dakle još ekspresnije od Tindera, a kao praksa postoji barem pola stoljeća duže, i više od toga. Pitanje seksa na javnom mjestu po meni je puno bogatije i kompliciranije od pitanja ekshibicionizma i promiskuiteta. Zapravo je to neizmjerno zanimljivo kao fenomen.”

Glavni protagonist “Šumice” otvoreno govori i o svom promiskuitetu – uzimam ono što želim uzeti, bez intimnog vezanja i želje za istim…

“Kod njega je zanimljiva doista velika otvorenost oko vlastitih seksualnih želja i apetita; o tome voli pričati na način na koji neki ljudi pričaju o filmovima ili glazbi. Da je netko drugi pristao biti u filmu tko prakticira cruising od ovih ranije navedenih skupina, cijeli ton filma bio bi dosta drukčiji. On je ovdje stavljen u ulogu vodiča, a tura parkom obilježena njegovim iskustvom i seks-pozitivnim pogledom. Po meni – dosta zabavniji pogled za ovaj film od nekog kome se sve to malo gadi, ali mu predstavlja jedino mjesto za ispušni ventil jer u stanu ima ženu i djecu, a hotel mu je preskup. Makar, i to bi mogao biti zanimljiv film sam za sebe.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Šumica"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Šumica”

Jesi li zadovoljan konačnom verzijom filma, u smislu mogućih kompromisa prema nekoj originalnoj ideji možda šireg, fenomenološkog osvrta na ekshibicionizam? Ili si ipak zadovoljan sa zanimljivom outside looking in vinjetom o pripadniku iznimno zatvorene supkulture, usmjerene prema pojedincu umjesto (i) fenomenu? 

“Jedino što razlikuje ovaj film od onog originalno zamišljenog, jest to da sam htio eksplicitniju demonstraciju susreta, pogleda i znakova koje si cruiseri međusobno šalju. To me tada najviše fasciniralo. No, bio je potreban pristanak više ljudi, što je bilo izrazito teško dobiti za vrijeme snimanja. U konačnici se kristalizirala ova forma vodiča i turista, koja mi je puno draža – nije svačija stvar znati kako se točno to sve događa do samih detalja. Film sad funkcionira kao nekakvo kratko zaranjanje, koje te na kraju možda ostavi s više pitanja nego odgovora.

“Anonimnost protagonista je bila ideja od početka. I jedina logična, jer je taj postupak toliko usko vezan uz temu filma. Bilo je samo pitanje kako postići anonimnost, a da na pribjegavam zamagljenom licu i robotiziranom glasu, s obzirom na to da ovo nije reportaža. Zrnato-prljavi krupni stil snimanja nastao je iz namjere dezorijentacije gledatelja, koji mu opet nudi kontinuirano iskustvo gledanja i niz zanimljivih informacija, dok istovremeno štiti protagonista. Mislim da je na kraju sve ispalo onako kako je trebalo biti.”

Koliko je trajalo snimanje i jeste li možda imali bliskih i neželjenih susreta s običnom, civilnom populacijom?

“Snimanje razgovora i šetnje trajalo je jedan dan, kroz nekoliko sati. Kraj filma snimljen je naknadno, a uvodna opisna sekvenca je rezultat dužeg istraživačkog procesa. Neugodnih susreta s civilnom populacijom u tom smislu nismo imali, jer smo se obojica ponašali kao civili u toj situaciji. Izblendali smo se s ostatkom šetača i biciklista, istovremeno boraveći u oba svijeta. I to smo pokušali uhvatiti pred kamerom. U nekoliko trenutaka moj protagonist bi nadmašio samog sebe s nekim vulgarno specifičnim detaljem. Nakon toga bi vrlo brzo sreli nekog kako šeće psa ili obitelj u šetnji svega par metara dalje, pa je ispalo dosta bizarno i malo smiješno. Takvih je par situacija završilo u filmu i to su mi neke od najdražih scena.”

Kako je na studiju, otvaraju li ti se na ADU-u neki novi umjetnički vidici? Nama jedno od važnijih pitanja – vidiš li se u dokumentaristici mrvicu više nego u ostalim rodovima ili je prerano za oštrije podjele?

“Studiranje dobro napreduje. Definitivno sam zadovoljan količinom snimljenih stvari i iskustva koje dolazi s tim. Nakon učestalih i intenzivnih snimanja u zadnjih godinu dana, sada se malo više bavim pisanjem i smišljanjem. Ne planiram se nikada opredijeliti za nekakav rod ili pristup. Jedino što namjeravam je nastaviti snimati ono što želim i onako kako iskreno želim u tom trenutku, koliko god dugo to budem mogao održati.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.

“Stop Making Sense” – Veliko djelo, veliko odijelo

Vizuali iz "Stop Making Sense" Jonathana Demmea zauvijek će ostati urezani u kolektivnoj svijesti, kao prva asocijacija na Talking Heads.

“The War Game” – Ogledni primjerak pseudodokumentarnog filma

U prvom eseju "Dokumentiranje fikcije" bavimo se Oscarom nagrađenim filmom "The War Game" (1966) redatelja Petera Watkinsa.

Dodjela Nagrade Dokumetar u Dokukinu KIC

U organizaciji portala Dokumentarni.net, u zagrebačkom Dokukinu KIC će u utorak, 18. lipnja u 19 sati, po peti put biti dodijeljena Nagrada Dokumetar.

17. Beldocs: Razbijanje utopije o dominantne poretke

Na ovogodišnjem Beldocsu svjedočili smo još jednom presjeku produkcije srpskog dokumentarnog filma.

“Posljednji valcer” – Film koji se pušta glasno

"Posljednji valcer" / "The Last Waltz" (1978) Martina Scorsesea publika i kritika nazivaju jednim od najboljih rock filmova svih vremena.