“Rad je bio namijenjen uštogljenim kustosima koji vode ljubav noću,” (klik!) “s ugašenim svjetlom.” Ovdje zagrađeno zapisan kurzivni klik! zvuk je običnog, svakodnevnog kućnog prekidača za svjetlo, ubačen, nenametljivo ali jasno čujno, s taman odmjerenom kraćušnom dramskom stankom u govoru, na strateški dobro izabrano mjesto čime se rečeno, uz djelomično zatamnjenje slike, zgodno ilustrira, naglašava, ali i humorizira, ironizira, donekle i lakonizira. Autorica je, čuje se (umišljamo li?) i u glasu, nedvojbeno bila revoltirana, a zadovoljština, mali uzvratak uvrediteljima, izvojevan je duhovitom (samo)zabavljačkom kvačicom pridodanom novom, samostalnom umjetničkom radu.
Srednjometražni dokumentarni film “Diptih: Iz ljubavi u ljubav” (Studio Render, 2022.) likovne, konceptualne, višemedijske umjetnice i performerice Vlaste Delimar autoportretni je, uglavnom kronološki sažetak njezina četrdesetogodišnjeg umjetničkoga djelovanja, neodvojivo prožetog ljubavnim i umjetničkim odnosom s trojicom muškaraca – Željkom Jermanom, Vladom Martekom i Milanom Božićem – no osmišljen i izveden bez robovanja faktografskoj preciznosti, već kao prilika za igru i ostvarenje još jednog umjetničkog djela.
Bez okolišanja, zaglađivanja, podilaženja, opreza, vođenja računa o normama (filmotvorstva i društva), bojazni od medija u kojem autorica nema mnogo iskustva ili zazora prema publici, Delimar već u petoj sekundi, u offu, preko crno-bijele fotografije na kojoj je njezin lik, kao djevojčice, umnožen (u tom času) jedanaest puta u nekoliko inačica, a preko koje se kovitla gusta crvena boja, izgovara prvu rečenicu: “S jedanaest godina dobila sam prvu menstruaciju.” Otprilike minutu poslije: “Iskustvo prve masturbacije otkrilo mi je posve novu senzaciju života…” A netom potom crno-bijela fotografija vagine, krupni plan/detalj preko cijelog ekrana, pogled na stidnicu, in medias res, isprva samo čista fotografija, potom urešena tkaninom – rad “Pička s mašnicama” iz 1981. Na 2 min 48 s rad “Kurac volim” iz 1980. Ubrzo će na red doći i riječ jebanje. Pardon, možda, ali zaobići sve te izraze u tekstu o “Diptihu: Iz ljubavi u ljubav” naprosto bi bilo nepošteno prema autorici i djelu. U međuvremenu smo izviješteni i o tomu što je mladu Štaglinčanku, Koprivničanku krajem 1960-ih ponukalo da se opredijeli za umjetnost. Baš kako i valja, na stvar se prelazi odmah, bez nepotrebnih, zaobilaznih priprema i uvoda. Gledatelj je, dakle, samim početkom filma upoznat sa stilom, tonom, formom te jasno uveden u sadržaj. Ne čeka se da se do nečega dođe, predstavljeno je sad na. Svaka sekunda, svaki kadar dragocjeni su, ne trate se, ne popunjavaju, nego ispunjavaju. Slikovno i sadržajno bogato, bez praznog hoda i predugih zadržavanja, no svejednako u posve odmjerenom ritmu, bez brzanja i hitanja.
I vedar i opor, i lepršav i težak, i razbarušen i čvrst, “Diptih: Iz ljubavi u ljubav” vizualno je i ritmički privlačan i dojmljiv brzinski, ali jezgrovit, pregled jednog opusa i jednoga života…
Delimar istrške (pri)povijesti i svojih razmišljanja, komentara, izgovara u offu, u prvom licu, razgovijetno i razumljivo, dikcijom, ritmom i glasom što, kao i povremene hotimice izabrane začudne riječi i izrazi ili sintaksa, oslikavaju individuu, osobnost naratorice i protagonistice. Vizualno i zvučno se prikladno i čitljivo poklapaju, prate, nadopunjuju, a slika, pretežno od arhivskih izvadaka, pokretnih i nepokretnih, slobodno izmjenjuje razne kvalitete, teksture, kolorite, materijale, formate, uz učestalo posezanje za animacijama i najsuvremenijim vizualnim mogućnostima i efektima. Bez podređivanja sigurnosnim uputama i pravilima, ali skladnom spregom promišljenog i intuitivnog. Reklo bi se, s pravim osjećajem. “Posebno je uzbudljiva tehnika montaže… kroz koju se mogu dobiti različiti putevi; ali se u jednom trenutku treba opredijeliti što je posebno erotična točka”, čitamo u razgovoru s Vlastom Delimar objavljenom na ovom portalu. Prirodan pristup i poćut umjetnice autoerotike koja za sebe veli da nije ekstrem, nego nijansa.
Vratimo se na početak teksta koji ostavismo nemalo zamagljenim. Izdvojeni klik! naveden je kao primjer jednostavnog, malne prejednostavnog, ali djelotvornog i uspjelog rješenja kakvih je u “Diptihu” mnogo i kojima cjelina živo vibrira. Rad posvećen kustosima što se čedno zamračuju bio je “Vizualni orgazam”, serija crno bijelih fotografija lica Vlaste Delimar iz 1981. g., za orgazma (“bez jebanja, samo dodirivanjem”), nekoliko desetljeća poslije uvećanih na veliki format i na prozorima bivše kavane Corso u središtu Zagreba, na uglu Ilice i Gundulićeve ulice, izloženih pogledu uličnih prolaznika. Uvreda na koju se referira pala je nekoliko godina prije toga, 2001. g., kad je Delimar osmislila performans “Šetnja Lady Godive” u kojem je posve razodjevena – kao i u većini svojih performansa – jahala na bijelom konju, također središtem Zagreba. “U Muzeju suvremene umjetnosti rekle su kustosice od kojih sam tražila organizacijsku podršku: Ne damo! Ti vrijeđaš dostojanstvo žene.” U slobodnoj, kulturnoj, demokratskoj, europskoj Hrvatskoj širokih vidika. U međutim, danas tako često nazivanom mračnom jednoumlju samoupravnog socijalizma SFRJ, Delimar je, ma je li to moguće, 1986. g. nagrađena prestižnom Nagradom Sedam sekretara SKOJ-a kojom su se “vrednovala najveća postignuća mladih stvaratelja u svim oblicima umjetničkog djelovanja”. “Ja kao mlada žena, koja je obnaženim i čistim tijelom izražavala slobodnost uma, svakako sam mogla proći uz sve sprege socijalističkog režima, jer nisam ni na koji način direktno ugrožavala tekovine samoupravnog socijalizma. Nisam narušavala koncept zajedništva, bratstva i jedinstva tadašnje države SFRJ.”
Ekstrem ili nijansa?
I vedar i opor, i lepršav i težak, i razbarušen i čvrst, “Diptih: Iz ljubavi u ljubav” vizualno je i ritmički privlačan i dojmljiv brzinski, ali jezgrovit, pregled jednog opusa i jednoga života, a i mala oda ustrajnosti u slijeđenju vlastitog puta, individualne vizije koja navire iz dubine svoga ja.