Na 15. Gledalištu Kinokluba Zagreb, održanom u zagrebačkom kinu Kinoteka od 19. do 21. svibnja 2022., prikazano je 77 filmova, u devet projekcija. Među njima devetnaest svrstanih ili prijavljenih pod dokumentarne ili dokumentarno-eksperimentalne, od filmoigralačko okušajnih osnovnoškolskih prvih mačića, do nemalo ambicioznih cjelovečernjih radova “Freakvencija” (Kinoklub Zagreb / Freakvencija; 73 min, 2022.) Irene Čurik i “Lutajući oceanom” (MiratecArts / KKZ / MedVid produkcija / Antitalent; 77 min, 2022.) Tome Zidića, oba snimljena (i) u inozemstvu. “Freakvencija” amaterski u talijanskoj Veneciji, njemačkom Kölnu i belgijskom Kortrijku te u nas, u Zagrebu i Makarskoj, “Lutajući oceanom” u međunarodnoj (Portugal-Hrvatska) produkciji profesionalnoga dojma, na portugalskim Azorima. Sastavljena od pretežno improviziranih, priručno-prigodno-usputnih kućnih snimaka aktivnosti naslovne međunarodne umjetničke grupe koju je vodila redateljica filma Irena Čurik, “Freakvencija” se nadaje rahlo prikupljenim materijalom koji ne teži ponuditi pregledan osvrt ili sažetak (povijesti) djelovanja bavljenja skupine “site-specific umjetničkim intervencijama, urbanim anarhizmom i društvom spektakla”, u razdoblju od 2013. do 2022. godine, već dramaturškom (ne-/dez-)organizacijom i počesto niskom tehničkom kvalitetom slike i zvuka dočarati vibraciju njihova antiestablišmentskog pristupa i svjetonazora. “Lutajući oceanom” meditativan je slikopis smješten na Azorsko otočje u Atlantskom oceanu, oko 1500 km od matičnoga, kontinentalnog Portugala, gdje u lirskom tonu bilježi rad i bivstvovanje stanovništva u naglašenom dosluhu s prirodom, moćnom majkom života, o čemu protagonisti namjernici počesto i zbore, bilo pred kamerom, bilo samo izvanprizornim glasom.
Dva žirija 15. Gledališta KKZ – Veliki žiri (Mateja Zidarić, David Gašo i Igor Jelinović) i Žiri kritike (Nora Čulić Matošić, Tajana Kosor i Marija Krstanović) – dodijelila su ukupno dvije nagrade i šest posebnih priznanja, a od toga su tri posebna priznanja dodijeljena dvama dokumentarcima: “Turčinima” (KKZ; 10 min, 2021.) Tibora Đurđeva posebno priznanje velikog žirija i posebno priznanje članice žirija kritike Marije Krstanović, a “Sam’ se sekiramo” (KKZ; 2 min, 2021.) Nikole Kašića posebno priznanje članice žirija kritike Nore Čulić Matošić.
Posve je razumljivo i opravdano da se, snimajući svoje prve filmove, novi filmaši najradije laćaju tema i sadržaja iz vlastita života i neposredne okoline, a kako je zamijećeno, filmovi o djedovima i bakama su među (naj)učestalijima. Igor Bezinović, filmaš i nastavnik (dokumentarne) režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, neobvezno je, bit će u šali – u podcastu “Strujanja” mrežne stranice Zona filma Hrvatskog društva filmskih kritičara – predložio da se studentima zabrani snimanje filmova o bakama, možda pritom smetnuvši s uma da svojedobno ni sam nije odolio tom zovu i ostvario kratkog “Benjamina” (Samostalna produkcija, 2015.) s vlastitom bakom u glavnoj ulozi. Usmjeriti kameru prema sebi i svojima pri iskušavanju sklonosti i sposobnosti filmskoga izražavanja, dakako, nije mana, štoviše, čak je i poželjno, jer iskazuje težnju bavljenja onime što se autora zbiljski tiče i što mu je dobro poznato, o čemu ima neko viđenje. A nije rijetkost čuti tj. pročitati da i kakav kinematografski velikan – primjerice Martin Scorsese i Jean-Luc Godard – budućim, potencijalnim filmašima ponajprije savjetuje upravo to, da svoje mogućnosti iskušaju snimajući ono što im je blizu i blisko. Da su autori prekrižili bake kao temu, u novijoj hrvatskoj kinematografiji ne bismo imali naročite radove kao što su, recimo, “Čekaj me” (ADU / Osoba D; 2021.) Damira Markovine, “Baka” (ADU, 2019.) Borne Zidarića ili “Tamo gdje živi Nada” (Samostalna produkcija, 2013.) Darija Bukovskog. I “Benjamin”.
I “Turčini” Tibora Đurđeva, ostvareni pod mentorstvom Sunčice Ane Veldić i Zorka Sirotića, film je o autorovima baki i djedu. Nenametljivo dirljiv, s poćutom prolaznosti snažno utisnutim u svega deset minuta. Uz prevladavajuće tonove okera, zagasitosti, izblijedjelosti, postojanoga ritma pribranoga promatrača, opažača, istodobno i sudionika, samoga autora, unuka koji obzirno, bez patetike filmski bilježi svoja možda posljednja druženja s bakom i djedom, “Turčini” predočuju i jad starosti što ječi zaludnošću, ali i okretnost mladosti što zvoni optimizmom, kako one davnašnje bake i djeda, tako i sadašnje, potomka koji, čini se, znatiželjno zagleda u prošlost i spremno sudjeluje u sadašnjosti. U prvom dijelu, bakinim riječima, uz fotografije iz obiteljske arhive, ukratko ocrtavajući povijest susreta i upoznavanja sad ostarjeloga para, poslije se usmjerivši na djedovo loše psihofizičko stanje, a u završnici na zapuštenost nekadašnjeg doma na selu, oblikuje se tiha dramska napetost, luk procvata i uvenuća, dok osobitu dinamiku spreže sraz bakine vitalnosti i djedove onemoćalosti. “Turčini” se s jedne strane doimaju vrlo jednostavnim, usputno, prigodno snimljenim ostvarenjem bez posebnih atrakcija – pred kamerom nema više od dokumentarno činjeničnog evidentiranja razmjerno uobičajene svakodnevice, u izvedbi se ne poseže za, primjerice, montažnim, glazbenim, metaforičkim naglascima i očuđenjima, tek s iznimkom jednog kratkog, nenametljivog crnog blanka otprilike po sredini trajanja. No izborom i organizacijom građe film uvelike nadilazi razinu obiteljske bilješke iz kućanstva žitelja treće dobi. Turčini iz naslova, dodajmo, ne označavaju stanovnike Turske, već je riječ o prezimenu glavnih likova.
Turčini su se, čujemo, 1967., po vjenčanju, uselili u stan zgrade koju je za svoje djelatnike gradila Pošta, tj. poduzeće PTT – Pošta, telegraf i telefon, gdje je radio djed, a poslije su stan otkupili. Samo glasom prisutna, po svoj prilici mlada, ne znamo da li i gdje zaposlena protagonistica “Sam’ se sekiramo” Nikole Kašića, opisuje svoje strepnje, traume, strahove, frasove, sekiracije podstanarstva u 21. stoljeću. Visoki računi za grijanje, a u stanu ledeno, plaćanje interneta preko aplikacije koju nemaju, plijesan, mravi… “Sam’ čekamo di će sad biti neki problem.” Ponešto odsanjano, ponešto umišljajno, ponešto zbiljski. Cjelina ne zalazi dublje od površine, a očito je da je namjera bila ponuditi podigrano humorističnu viticu koja proizlazi iz samozabavljačke intonacije i načina govora naratorice koju prepričavanje, dojam je, vedro veseli. U slici, jednostavne statične snimke kuća, zgrada, zanemarenih eksterijernih površina i prostora u neimenovanom gradu, naselju, koji mogu i ne moraju biti mjesta i okoliši stanovanja o kojima se govori. Pritom se autor neprestano poigrava kolažiranjem više snimaka, spajajući dijelove različitih građevina u jedno, a što se ne čini izravno povezanim s tekstom. Osim po duhu i interpretacijskoj sugestiji zbrke i nestalnosti koje je, međutim, mladenački elan sposoban doživljavati u komičnom svjetlu.
U dokumentarno-eksperimentalne svrstani su i “Sakupljači” (KKZ; 10 min, 2021.) Mije Martinović, djelo snoliko zavodljiva ozračja, izrađeno na radionici “Film esej”, pod mentorstvom Ive Gavrilović. Dokumentarno se, bit će, ne odnosi na pripovijest koja zapahuje na bajkovito tajanstvenu fantastiku, moguće postapokaliptičnu, a govori o Sakupljačici koja je neizrečenim poslom došla skupljati uzorke i podatke na neimenovano, opustjelo, stjenovito, udaljeno područje siromašno vegetacijom. Njezinu priču o lutanjima vizualno zanimljivim, koprenasto magličastim, vlažnim, stjenovitim, kamenim, pustim krajolicima prepričava nam nepredstavljeni muškarac iz arhiva kojemu je predala svoje nalaze, a nju nikada ne vidimo. Ili ipak da, među nekoliko osoba koje se u filmu nakratko pojave. Nismo jasno upućeni. Pripovjedač (Quentin Isach) govori na francuskom, osobito ugodnim glasom i dikcijom, toplom, prisnom intimističkom intonacijom, pomalo elegično, kao da iznosi sjećanje na neku nepovratno izgubljenu sudbinu. Vrijeme i mjesto zbivanja nisu konkretno predstavljeni (“Stigla je tamo kad se prašina već slegla, ali miris paljevine i dalje je bio u zraku.”), no u suvremeni(ji)m dokumentarnim filmovima to je već proširena navada. Iz monologa, gdjegdje i ovjereno slikom, čujemo da je riječ o otoku toploga vulkanskoga tla, da je na njemu napuštena tvornica za preradu haringi, sleđeva, te da ledena zemlja nije daleko, po čemu možemo zaključiti da se nalazi razmjerno blizu Arktiku. Toponimi i natpisi su izbjegnuti, osim rukom, na kartonu ispisanoga “VEIDIHUS SFVK” (ako smo dobro pročitali) koji pretragom na Googleovoj internetskoj tražilici ne daje rezultate.
Određenje dokumentarnoga navest će nas na to da, barem sprva, budemo skloni vjerovati u istinitost prikazanoga i čuvenoga, koliko god bilo dvojbeno. No kad tekst o tomu da je na jednom dijelu otoka “vjetar toliko jak da voda pada prema nebu” bude ilustriran snimkom vodopada unatrag, na kojoj slapovi pljušte prema gore, i najnaivnijem će postati bistro da je udio mašte ovelik. Slutimo, pretpostavljamo, jer iz samog djela ne možemo dokučiti, da su dokumentarne – a kakve bi druge mogle biti? – snimke filmogeničnog, lijepo snimljenog kamenitog krajobraza, sad crno bijele, sad u ispranim bojama, u dva formata, zabilježene na kakvom autoričnom putovanju (potpisana je i kao snimateljica) te da su je nadahnule za uparivanje s iznesenom, barem djelomično fikcijskom, a možda dijelom i stvarnoj pripovijesti. Upitnika je mnogo. Sklad je ostvaren.