Među pet ovogodišnjih naslova nominiranih za Oscar u kategoriji najboljeg kratkometražnog dokumentarca, našao se i “Kad smo bili nasilnici” / “When We Were Bullies” (2021) američkog redatelja Jaya Rosenblatta, čija se karijera proteže kroz već pet desetljeća. Priča kojom se ovaj film bavi započinje njegovom slučajnim susretom s bivšim kolegom iz osnovne škole i prisjećanjem na neugodni incident iz zajedničkih školskih dana. Čini se da je prije pola stoljeća cijeli razred sudjelovao u bullyingu jednog učenika, kojeg su smatrali krivim za (blagu) kaznu koju je cijelom razredu priuštila učiteljica. Vršnjačko zlostavljanje svakako je ozbiljan problem i sve češći su slučajevi u kojima isto veže i tragične posljedice, poput samoubojstva. Rosenblatt je toga svjestan i čini se kako ga zbog tog nemilog događaja proganja krivnja, jer je već i prethodno svoj raniji hvaljeni film “The Smell of Burning Ants” (1994) djelomično posvetio toj epizodi. Ovaj put kreće dublje u istraživanje svojih osjećaja, uspomena i ljudske prirode, kroz razgovore s drugim kolegama iz razreda te njihovom učiteljicom koja sad već ima više od devedeset godina.
Rosenblattove kolege uglavnom slabo pamte događaj, a učiteljica nimalo, dok redatelj cijeloj priči želi dodati dubinu, postavljajući pitanje o razlozima dječje okrutnosti prema slabijima. No, najveći problem cijelog filma leži upravo u tome – Rosebnlatt nije uložio dovoljno truda za njegov odgovor. Učiteljica koja bi trebala imati dublji uvid u ovo pitanje, budući da je i njena vlastita kćer bila žrtvom zlostavljanja, te si na koncu čak oduzela vlastiti život, lakonski će odgovoriti da su djeca začuđujuće takva i kako reagiraju na stvari koje odrasli ne doživljavaju. Ali taj odgovor ne djeluje istinito. Trebamo se zapitati vrijedi li ovo ponašanje isključivo kod djece ili je u pitanju svojevrsni zakon prirode, evolucija kao preživljavanja najjačih, od koje odrasli odstupaju na temelju moralnih zakona, vlastoručno nametnutih kroz civilizacijsku normu.
Unatoč neupitno dobrim Rosenblattovim namjerama, gledatelj nikad neće razumjeti proganjajuću krivnju tvorca filma na način na koji je ovaj to zamislio.
Umjesto pitanja o okrutnosti prirode zatočene u moralno polurazvijenom biću ljudskog mladunca, Rosenblatt cijeli film posvećuje vlastitoj krivnji zbog događaja koji, premda nedvojbeno neugodan, sam po sebi nije toliko šokantan i tragičan da bi ga trebao proganjati cijeli život. Od svog filma je napravio ispriku, što samo po sebi nije dovoljno. Kad već spominjemo isprike, nedavna dodjela Oscara na kojoj je Rosenblatt izgubio od filma “The Queen of Basketball” (2021), svakako će postati upamćena po nasilnom činu Willa Smitha koji je ošamario komičara Chrisa Rocka. Isti zaslužuje osudu kao potpuno nepotreban, a i uništio je cijelu svečanu večer. U njegovoj zakašnjeloj isprici možemo tražiti odgovor koji nam “Kad smo bili nasilnici” nije dao. “I am a work in progress”, napisao je na kraju svoje poruke Smith. I doista, svi smo nedovršena djela. No, u dječjoj dobi tek smo započeta, pred nama je cijeli život koji trebamo provesti trudeći se biti bolji od mračnijih nagona vlastite prirode. Rijetki su oni koji iste uopće uspijevaju nadjačati.
U razgovoru s Rosenblattom njegova učiteljica izjavljuje kako misli da ljudima njegov film neće biti zanimljiv. “Mogao bi biti naporan”, kaže. I ima pravo. U trideset i šest minuta moglo se reći i više od “oprosti”. Mrtav dokumentarac ne uspijevaju oživjeti ni vješto izvedene stop-motion kolažne animacije starih fotoportreta učenika. Unatoč neupitno dobrim Rosenblattovim namjerama, gledatelj nikad neće razumjeti proganjajuću krivnju tvorca filma na način na koji je ovaj to zamislio.