“Duga resa” (2021) otpočinje jednostavno, kadrovima što se doimaju zabilježeni rukom amatera, bez osobitih estetskih pretenzija u pogledu kompozicije, osvjetljenja, montaže. Pa ipak, iako će se pokazati cjelinom što se vodi principom razmjerne vrludavosti, sklone slobodnim zastranicama što su se putom neočekivano, nepredviđeno nadale zamamnima, otprve će se izravno i bez okolišanja usmjeriti na središnju, zapravo i jedinu temu zanimanja, ispisanu već u naslovu. “Duga resa” bavi se resama na tepisima, sagovima, ćilimima. Točnije, odnosom čovjeka, našijenca, regionalca – film je sniman u barem četiri države bivše SFRJ: Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji – prema rečenim podnim uresima kojima nemalo čeljadi posvećuje osobitu pozornost. Rese tepiha, je li, ne smiju biti neuredne, već moraju biti ispeglane i začešljane, poredane poput vojnika, poput šibica u kutiji. U smjernoj i postojanoj pripravnosti za nenajavljene goste. Primjerice Anu Karenjinu koja će baš u tom stanu ili kući nenadano prirediti bal, kako duhovito veli jedna sugovornica. Ukućanima valja osobito voditi računa o tomu da ne stanu na rese i ne poremete ih, a uređivati ih, češljati, grabuljati, ravnati treba barem svaki dan, ako ne i svaki sat. Posebno očistiti minimalno jedanput mjesečno.
Autori “Duge rese” – srpski kolektiv Škart – mahom nas neće precizno upoznavati s identitetom sugovornika, niti će nas izvještavati gdje se i kad nalazimo. Sudeći po nekim pokazateljima, posrijedi je slikopis odugačke povijesti nastanka, s materijalima zabilježenima i prije barem šest godina. Konkretno, posjet Škarta Arsenu Dediću, “vrlo osjetljivom na rese”, mogao se odigrati najkasnije 2015. godine. Ili je posrijedi izvadak iz kakvog tuđeg arhivskog materijala u kojem bard govori baš o resama, što je moguće, ali malo vjerojatno, jer nije riječ o motivu koji iskrsava uobičajeno ili olako. Iz filma to nećemo doznati.
Početak, dakle, prikazuje sredovječnog Roma koji, sjedeći uz zid, prstima ravna pomalo otrcane, ali čiste rese tepihića, jednoga od deset koliko ih je, kaže, jučer oprala njegova supruga. Potom kadrovi Romkinje, valjda rečene supruge, koja štapom tuče ovješen tepih, isprašujući ga neposredno uz ogradu industrijskog postrojenja što se doima bogatim izvorom prašine. Preko krupnog plana-detalja češlja širokih zubaca kojim nečija ruka pomno ravna bijelo oprane rese tepiha na parketu, muški glas prepričava kako mu je majka u djetinjstvu usadila strahopoštovanje prema resama. Zakloparat će dotad i glazba (još, hvala mu, djelatan i zaigran Peđa Vranešević), kao nespretno i nesigurno, kućnoradinosno kreni-stani, neobvezno svirana na (ne posve ugođenoj?) akustičnoj gitari, a zamigoljit će i najavna špica, ispisana bijelo na crnom, kao ručno-šaljivo priručno, u oblikovanju slova oponašajući ideju resnog konca-konopca.
I tako su u prve tri minute pojasno ponuđene smjernice sadržaja i stila tog tiho zabavnog i opušteno osebujnog djela Škarta, kolektiva “nastalog oko 1990. na arhitektonskom fakultetu u Beogradu”. Među pet rečenica kojima se Škart predstavlja na svojoj internetskoj stranici, tri odlično opisuju “Dugu resu”: “Vešti su da grešku učine lepom.”; “Uporni su u pokušajima da spoje rad i zadovoljstvo.”; “Bavi se i arhitekturom ljudskih odnosa.”
Nema u “Dugoj resi” grešaka, no određena nedotjeranost vizualnoga i pripovjednoga u mnogim bi se slučajevima mogla doživjeti ili držati greškama, a ovdje je ona sam način izlaganja koji, možemo i tako tumačiti, odražava zapažanja o neravninama ljudskog ponašanja koje su, sad iskazane na jednom primjeru, polazište stvaralačkog istraživanja.
Nema u “Dugoj resi” grešaka, no određena nedotjeranost vizualnoga i pripovjednoga u mnogim bi se slučajevima mogla doživjeti ili držati greškama, a ovdje je ona sam način izlaganja koji, možemo i tako tumačiti, odražava zapažanja o neravninama ljudskog ponašanja koje su, sad iskazane na jednom primjeru, polazište stvaralačkog istraživanja. Nepočešljanost izraza istodobno je i zgodna opreka motivu resne začešljanosti, što možemo usvojiti i kao svojevrstan komentar ironičnog nesrazmjera između opće životne kaotičnosti i strasne pedanterije u nevažnim pojedinostima. Opći šarm kojim zrači i osvaja cjelina – dakako, ovisi to i o tomu koliko smisao za humor autora ima dodirnih točaka s gledateljevim – uvelike proizlazi baš iz dojma da su filmaši radili iz zadovoljstva i sa zadovoljstvom. A samo ostvarenje uistinu jest očit plod zanimanja za arhitekturu ljudskih odnosa. Ovaj put, doduše, ne međusobnih, nego s predmetima (resama i tepisima) i idejama (važnost urednosti resa), no koji jesu rezultat međusobnih i međuljudskih odnosa, jer odnos pojedinca prema resama tepiha gotovo je isključivo posljedica utuvljivanja i prenošenja stava starijih naraštaja ili okoline, a malokad, ako ikad, spontanog, samostalno-individualnog ćućenja. Kako veli jedna od malobrojnih resama neopsjednutih sudionica: “Nemam baš nikakav odnos prema resama i tepisima. Odrasla sam na parketu i keramičkim pločicama.”
“Duga resa” ni ne pokušava zahvatiti u psihologiju, sociologiju, patologiju i ine -logije te sveprisutne opsesivne tepihoresne mušice – iako će zainteresiranoga gledatelja ponukati da o tomu sam počne razmišljati – već se zadržava na neobvezno-anegdotalnom nizanju crtica pojedinačnih slučajeva i slučajčića raznolike ovdašnje čeljadi. Od dobrostojeće do skromnoživeće, od onih što vlastitu resomaniju proživljavaju posve ozbiljno, do onih koji su svjesni njezina izvitoperena humora. Možda bi se takvo redanje bez razgrtanja i uslojavanja pretvorilo i u jednoličan zamor da se autori – a kao montažer (“poslagao i montirao”) izdvojen je Vladimir Šojat – nisu zaigrano prepustili asocijativnim skretanjima i prelijevanjima poput onoga u kojemu će se kod stanovite, duhovito blagoglagoljive Mice zadržati podulje, kako bi zabilježili njezinu tehniku kuhanja ajvara i s njom ostvarili nekoliko šaljivih (doku)igranih prizorčića u kojima potajice, konspirativno stavlja svoje izume navlakvake (navlake za kvake, s resama, dakako) na ulazna vrata kuća i dvorišta neznanaca u susjedstvu/komšiluku.