Kad je egipatska filmašica Jehane Noujaim početkom 2013. godine predstavila svoj dokumentarac “The Square” / “Al midan” (2013) na Filmskom festivalu Sundance, vjerojatno niti ona nije mogla pretpostavljati kojom će se brzinom nastaviti odvijati dramatična poitička situacija u jednoj od perjanica Arapskog proljeća.
Nekoliko mjeseci nakon osvajanja Nagrade publike u svjetskoj Sundanceovoj konkurenciji, egipatska redateljica vratila se u domovinu snimiti završni čin post-Mubarakovskog kaosa, koji je samo dodatno produbio višedesetljetni ideološki procjep u ovoj sjevernoafričkoj državi.
Niti tri godine kasnije nakon prve klape “The Squarea”, u Egiptu još uvijek nisu završene željene političke promjene započete svrgavanjem autokratskog predsjednika Hosnija Mubaraka. Nedugo nakon Mubaraka, predsjedničku palicu preuzeo je Mohamed Morsi, član islamske političke organizacije Muslimanska braća.
No, niti njegova vlast nije doživjela duži vijek trajanja, pa je Morsi na prosvjedničko-vojni nagovor u srpnju prošle godine, također ekspresno morao predati vladajuće žezlo prijelaznoj egipatskoj vladi. U nedavnim službenim javnim priopćenjima ta ista vlada, doduše tek prijelaznog karaktera, spomenuto Muslimansko bratstvo časti izrazima poput teroristička organizacija.
Vješto žonglirajući između opservacijskog prikaza Egipatske revolucije na Trgu Tahrir, poetskih i ponekad zrnce prepatetičnih Ahmedovih naracijskih dionica te intimnih osvrta na sudbine svojih glavnih protagonista, egipatska redateljica uspješno je zaokružila jedan dojmljiv miks tamošnjih frustrirajućih i često nasilnih rovovskih bitki između želja i mogućnosti; utopije i stvarnosti; naše, vaše i nečije treće istine.
Posljednje vijesti iz Egipta ipak ulijevaju tračak optimizma – nedavno je na referendumu velikom većinom izglasana promjena ustava, koja bi Egipćanima trebala donijeti toliko čekani osvježavajući val demokratskih promjena…
Sve te nemoguće-moguće tektonske promjene svojeg neposrednog društva snimila je Jehane Noujaim u vrlo dobrom i međunarodno nemilosrdno hvaljenom dokumentarcu “The Square”, s kojim je zaslužila i ovogodišnju nominaciju za dokumentarni Oscar.
Učenje je to demokracije za egipatsku redateljicu i njezine glavne filmske subjekte, mladog revolucionara Ahmeda, člana Muslimanske braće Magdyja i filmskog glumca Khalida Abdalle, poznatog po ulozi u odličnom “Kite Runneru” (2007., Marc Forster).
Vješto žonglirajući između opservacijskog prikaza Egipatske revolucije na trgu Tahrir, poetskih i ponekad zrnce prepatetičnih Ahmedovih naracijskih dionica te intimnih osvrta na sudbine svojih glavnih protagonista, egipatska redateljica uspješno je zaokružila jedan dojmljiv miks tamošnjih frustrirajućih i često nasilnih rovovskih bitki između želja i mogućnosti; utopije i stvarnosti; naše, vaše i nečije treće istine.
I dok najmlađi Ahmed dječjim prevratničkim zanosom pokušava razdrmati što veći broj vlastitih sugrađana, za Magdyja, člana Muslimanskog bratstva, situacija ne može biti kompliciranija. Što izabrati? Slijepu privrženost strogo kontroliranoj vjerskoj organizaciji ili pridruživanje ostatku prosvjedničke mase, čiji krik za konačnim promjenama dijeli od prvog dana revolucije?
Izvrsna je ovo metafora duboke podijeljenosti egipatskog društva, rascijepljenog između Mubarakovih lojalista, iznimno snažne vjerske frakcije na čelu s Muslimanskim bratstvom te prozapadnih sekularista kojima je dosta i jednih i drugih i stopedesetih. I kojima je preko glave pasivno-agresivnih Mubarakovih i agresivno-agresivnih Mosrijevih prijetnji (“Prolit ćemo njihovu krv. Neka idu u pakao!”), a koje se – činovničkom regularnošću – lome uglavnom preko leđa malih i nezaštićenih članova ovog društva.
“Bojao si se sanjati krivi san”, iskreno je procijedio Magdy osvrćući se na dugogodišnju egipatsku pat-poziciju. Treba li dodati išta više ovom sukusu egipatskog stanja terena?
Poput nedavnog recenziranog, doduše i razmjerno brutalnijeg dokumentarca “Karama Has No Walls” (2013) o jemenskim prosvjedima, i “The Square” nudi politički who’s who s osobnim pečatom tog nama uglavnom nepoznatog i često neželjenog dijela svijeta, a čije građane uglavnom gledamo preko zajedničkog paušalnog mikroskopskog nazivnika.
I upravo zbog toga filmovi poput maloprije spomenutih, služe za dodatno razumijevanje, povezivanje i generalno prihvaćanje i poštovanje riječi drugačiji.
Dokumentarac egipatske redateljice Jehane Noujaim je, ukratko, itekako opravdao visoko postavljenu ljestvicu. Ako već cjepidlačimo, definitivno bismo voljeli čuti i drugu, pa i treću zainteresiranu stranu ovih političkih previranja.
No, “The Square” i bez Muslimanske braće, odnosno vojno-vladine strane medalje, izvrsno funkcionira kao snažni osobno-politički dokumentarni statement, s dovoljnom dozom objektivnog analitičkog odmaka naspram jedne iznimno komplicirane unutardržavne situacije.