Kada je 10. studenoga 1969. godine na američke ekrane javne televizije PBS stigla prva epizoda nove dječje serije “Ulica Sezam” / “Sesame Street”, izazvala je pravu malu revoluciju. Svijet dječje televizijske zabave do tog sudbonosnog datuma napučivale su uglavnom jednodimenzionalne emisije, kojima je cilj bio prodati što više marketinškog kolača. Djeca i njihovi roditelji promatrani su iz rakursa krajnjih kupaca-konzumenata reklamiranih proizvoda, daleko na drugo ili koje već mjesto potiskujući dobrobit malih gledatelja. Istih onih koji će većinu svog budnog vremena provesti pred TV-ekranom, radoznalim očima upijajući uzbudljivi svijet odraslih. Sve ovo zauvijek će promijeniti “Sesame Street”, originalnim i neponovljivim miksom lutkarstva, skeč-komedije i animacije – sve zaogrnuto u plašt učenja kroz zabavu. “Sesame” će od samog početka ponuditi i utopističku, inkluzivnu sliku američkog društva kojem bi onaj pravi, izvan izmaštano-šarenog studijskog interijera, zapravo trebao i težiti. Dok su vani bjesnili prosvjedi za rasnu ravnopravnosti, Ulica Sezam nije previše marila za boju vaše kože. Dobrodošli su bili svi, uključujući i jednog od glavnih likova – učitelja znanosti, Afroamerikanca Gordona Robinsona (glumac Matt Robinson). Za ono vrijeme gotovo pa skandalozno, no kako će sam HBO-ov film “Street Gang: How We Got to Sesame Street” (2021) američke redateljice Marilyn Agrelo kasnije nebrojeno puta pokazati – šašava i tvrdoglava ekipica “Sesame Streeta” slušala je isključivo ritam svoje glazbe, snimivši do dana današnjeg gotovo pet tisuća epizoda kroz 51 sezonu.
Kao što je to već slučaj u biografskim dokumentarcima klasičnijeg izričaja – u ovom slučaju jedne posve posebne emisije – i ovaj popisuje sve važnije etape vezane za naslovni događaj/osobu. Kako je ovdje, već rekosmo, riječ o emisiji koja je odgojila bezbrojne generacije klinaca (i njihovih roditelja, dabome) – upoznajemo njene najvažnije aktere: od sukreatorice Joan Hanz koja je s Lloydom Morrisettom osigurala budžet od ogromnih osam milijuna dolara (danas blizu šezdeset milijuna), genijalnog scenarista Jona Stonea (nije se želio djeci obraćati s visoka kao sve ostale TV emisije) pa sve do oca Muppeta, Jima Hensona koji je zajedno s kolegom Frankom Ozom oživio najupečatljivije likove “Sesame Streeta”, poput Earnieja i Berta, Cookie Monstera, Grovera itd. Serijal je u početku zamišljen kao odvojen svijet gdje stvarni glumci i lutke ne komuniciraju međusobno, no kontrolna publika sastavljena od djece imala je drukčije mišljenje. Ubrzo su Sezamovom ulicom ravnopravno hodali odrasli ljudi, glumci od krvi i mesa te zvijezde showa – šarene lutke, svaka sa drugačijim i izraženim karakterom. Preživjeli glumci, lutkari i producenti tako se u opuštenoj atmosferi pred kamerama prisjećaju različitih anegdota i događaja, poput one u kojoj je najpoznatija ptičja lutka na svijetu – Big Bird trebala biti budalast i nespretan lik, no glumac Caroll Spinney predložio je producentima promjenu scenarija prema prigušenijem karakteru, sličnom onome radoznalog djeteta koji prvi put uči stvari. Druga se, primjerice, tiče skeča “Letter B”, odsviranog u stilu pjesme “Let It Be” grupe The Beatles, što je produkciji natovarilo tužbu od pet milijuna dolara, prisjeća se kompozitor Christopher Cerf.
Dokumentarac Marilyn Agrelo uistinu je lijep, topao hommage (ako ga takvim možemo zvati) jednom neponovljivom vremenu i seriji koja je svjesno, inteligentno i s ljubavlju spustila kameru do razine dječjih očiju i njihovih srca.
Po čemu je “Sesame Street” u konačnici možda i najveći/najznačajniji dječji show u povijesti televizije? Odgovor svakako nije jednoznačan, ali uz već spomenute lutkarsko-skečevsko-obrazovne elemente blendane u nevjerojatno klupko zabave, treba istaknuti i behind the scenes kemiju svih sudionika koji su voljeli svoj posao, prepoznavajući njegovu važnost i za, primjerice, zaboravljenu afroameričku djecu unutar siromašnijih američkih četvrti. Također, u izradi programa sudjelovali su pedagozi, edukatori i psiholozi (prije svih Lloyd Morrisett), čija je zadaća bila djeci ponuditi inteligentan i edukativan sadržaj primjeren njihovim godinama, te dokazati da učenje može biti i jako zabavno. Iako prije svega namijenjen predškolskoj djeci, “Sesame Street” nije bježao ni od svjetovnih problema, primjerice smrti. Kada je u stvarnom životu preminuo glumac Will Lee, unutar serijala jedan od poznatijih likova – Mr. Hooper, glumci su Big Birdu (djeci i publici, naravno) na strpljiv i taktičan način objasnili pojam smrti. “Street Gang: How We Got to Sesame Street” završava u ipak veselijim tonovima, nešto zločestijim blupersima lutkara, čiji izmišljeni dijalozi uslijed promašaja pravih, s razlogom nisu za dječje uši. Dokumentarac Marilyn Agrelo uistinu je lijep, topao hommage (ako ga takvim možemo zvati) jednom neponovljivom vremenu i seriji koja je svjesno, inteligentno i s ljubavlju spustila kameru do razine dječjih očiju i njihovih srca.