Jedna od najvećih svjetskih dokumentarističkih zvijezda, američki redatelj Michael Moore i današnji predsjednik SAD-a Donald Trump, jednom su prilikom gostovali u talk-showu televizijske glumice Roseanne Barr. Trump je tada u svom stilu pohvalio Mooreov film “Roger & Me” (1989), dodavši kako sam ipak ne bi volio biti temom Michaelovog filma. U međuvremenu je Moore postao ljevičarskom ikonom, a Trump od bogataša i televizijske zvijezde najomraženijim predsjednikom svoje zemlje u povijesti te simbolom svega protiv čega se ovaj filmaš bori. Shodno tome, Trumpa bi danas bilo još teže posjesti za isti stol s oskarevcem-aktivistom iz Michigana, nego što je to slučaj bio u ono vrijeme. Tridesetak godina kasnije njihov susret pred kamerama ipak ponovno gledamo, i to u najnovijem Mooreovom filmu “Fahrenheit 11/9” (2018), a kojem je, na njegovo još onomad iskazano nezadovoljstvo, upravo Trump tema.
Film još uvijek igra u hrvatskim kinima, dok se sam njegov naslov referira, naravno, na jedan od prethodnih slavnih Mooreovih uradaka, “Fahrenheit 9/11” iz 2004. godine, u kojem redatelj propituje vezu između terorističkog napada 11. rujna i rata u Iraku. Znamenke datuma izmještene su kako bi upućivale na deveti studenoga, dan proglašenja pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. Dokumentarac počinje upravo istraživanjem tog događaja, odnosno pokušajem odgovora na pitanje Trumpovog dolaska na čelo najmoćnije svjetske države kao popriličnog autsajdera. Dok gledamo Trumpovu sliku kao 45. predsjednika kako obasjava Empire State Building, Moore bez okolišanja pita: “How the fuck did this happen?” I dok je velik dio filma posvećen upravo iznalaženju ovog odgovora, čini se kako je teren za Trumpovo ustoličenje pripreman jako dugo. Krivaca je napretek, pa Moore optužujući prst upire u sve i svakoga: od Demokratske stranke koja je izigrala volju svojih birača i umjesto Bernieja Sandersa odabrala Hillary Clinton kao predsjedničkog kandidata, preko sustava elektorskog koledža koji je Trumpu donio pobjedu unatoč tri milijuna glasova manje od svoje protukandidatkinje, pa sve do Gwen Stefani koja je Trumpa, kako tvrdi Moore, natjerala na ulazak u politiku kako bi svojoj televizijskoj kući dokazao da za svoju emisiju zaslužuje veći honorar nego pjevačica za “The Voice”.
U svom dvosatnom filmu Moore napada široku frontu najrazličitijh tema neuvjerljivih međusobnih poveznica koje ne tvore zaokruženu filmsku cjelinu, samim time niti ne opravdavaju spomenutu minutažu. Najveći dio dokumentarca tako je posvećen aferi trovanjem olovom u vodi u Mooreovom rodnom gradu Flintu, a tu je i posveta političkom pokretu preživjelih učenika pucnjave u Parklandu. Film prati i štrajk učitelja u Zapadnoj Virginiji, pa je poveznička poanta svih ovih naoko razbacanih tema trebala zapaliti ideju o građanskoj akciji kao lijeku protiv Trumpovog despotizma. Ako se svi organiziraju i suprotstave, tvrdi Moore, Sjedinjene Države mogu postati ljevičarskom zemljom, kakva u načelu i prema statistikama koje autor prilaže, u svojoj naravi i jesu.
“Fahrenheit 11/9” ima sve odlike Mooreovih boljih filmova: riječ je o još jednom zabavnom ostvarenju s duhovitim komentarima, koji efektno pogađa gledateljeve osjećaje. Moore je tradicionalno vrckav i inteligentan, a tu su i već standardni redateljevi pokušaji performansa, poput scene pokušaja građanskog uhićenja guvernera Michigana, republikanca Ricka Snydera, odgovornog za korupciju koja je dovela do tragedije u Flintu. Amerikanac se u filmu ne libi niti insinuacija na Trumpov naoko incestuozan odnos s kćeri Ivankom, kao ni već stoput prožvakanih usporedbi uspona nacizma u Njemačkoj s onim Trumpovim danas, iako je potonje prilično efektno postignuto pretapanjem Trumpovog govora preko Hitlerovih arhivskih filmskih isječaka.
Ukupno gledajući, “Fahrenheit 11/9” je neuredan, ali zabavan film s već otprije poznatom porukom. Sve otprije navedeno ne znači da ćete požaliti vrijeme utrošeno skakutajući kroz Mooreove frustracije. One možda ponajprije oslikavaju samozadovoljnog autora, uljuljkanog svojim statusom ikone lijevo orijentirane američke inteligencije, koji će se zbog osigurane znatiželje ciljane publike usuditi snimiti ovakav nedovoljno promišljen projekt.
Većinu tema iz “Fahrenheita 11/9” Moore je studioznije i efektnije obradio u svojim prijašnjim dokumentarnim filmovima. I to je ovdje nemali problem, jer propast radničke klase u Flintu pratimo još od njegovog prvijenca “Roger & Me”; priča o Parklandu vraća nas na Mooreov prvi megahit, Oscarom nagrađeni “Ludi za oružjem” / “Bowling for Columbine” iz 2002., a poveznice s “Fahrenheitom 9/11” očekivano su snažnije od samog naslova. Mooreov filmski stil ostaje nepromijenjen, i dok su mikrosekvence montirane dinamično i često uzbudljivo, na širem planu ne postoji jasan razlog zašto čas gledamo film o usponu Trumpa, a čas se vraćamo u prošlost na Obamino pojavljivanje u Flintu kojim je razočarao velik dio tamošnjih glasača.
Ukupno gledajući, “Fahrenheit 11/9” je neuredan, ali zabavan film s već otprije poznatom porukom. Sve gore navedeno ne znači da ćete požaliti vrijeme utrošeno skakutajući kroz Mooreove frustracije. One možda ponajprije oslikavaju samozadovoljnog autora, uljuljkanog svojim statusom ikone lijevo orijentirane američke inteligencije, koji će se zbog osigurane znatiželje ciljane publike usuditi snimiti ovakav nedovoljno promišljen projekt. Čini se, međutim, kako je i nje sve manje, budući da je novi “Fahrenheit” zaradom jedva pokrio troškove snimanja. Možda i to box-office razočaranje natjera autora na temeljitiju pripremu sljedećeg dokumentarca, da se jednog dana i sam ne bi morao zapitati: “How the fuck did this happen?”.