“Fluorescencije” – Bombardiranje očnog živca

Francuski filmski redatelj Robert Bresson isticao je veću kreativnost uha u odnosu na oko, pokušavajući tako skrenuti pažnju na nedovoljno istraženu moć filmskog zvuka. Često se misli kako je zvuk nadogradnja slike, no takvo su stajalište svojim radom narušavali brojni filmski vizionari. U domaćoj se kinematografiji u tom smislu ističe rad splitskog redatelja, snimatelja i fotografa Ante Verzottija (Split, 26.1.1942.), autora ukupno trinaest autorskih filmova. U povijest je upisan kao najnagrađivaniji autor kultnog GEFF-a (akronim od Genre Film Festival), međunarodnog filmskog festivala eksperimentalnoga filma koji se, kao festival istraživačkoga filma, održavao u Zagrebu 1963., 1965., 1967. i 1970. godine u organizaciji Kinokluba Zagreb. Sam je Verzotti pripadao kultnoj generaciji Kino kluba Split koja je iznjedrila takozvanu splitsku školu filma 60-ih, a u okviru koje su djelovali Ivan Martinac, Lordan Zafranović, Vjekoslav Nakić, Ranko Kursar, Martin Crvelin i drugi. Verzotti je diplomirao 1973. snimanje na FAMU-u u Pragu gdje je studirao i Zafranović, a potom je djelovao kao profesionalni snimatelj te kao istaknuti umjetnički fotograf i dugogodišnji fotoreporter Slobodne Dalmacije.

Kako je objasnio u novijem intervjuu za stranice Kino kluba Split, Verzotti je svoj prvi autorski film “Twist-twist” (Kino klub Split, 1962.) snimio potpuno oslonjen na glazbu: “Osnova svih mojih filmova je glazba. Krenuo sam s filmom ‘Twist-twist’ (1962), koji je čisti primjer onoga kada nešto u sebi sakupljaš cijeli život pa sakupljeno ispališ u jednoj sekundi. Dok snimam, ja čujem glazbu i ona mi daje ritam snimanja.” Oslanjanje na glazbu nastavio je istraživati sve do svog posljednjeg autorskog filma “Fluorescencije” (Kino klub Split, 1967.), snimljenog na 8-mm vrpcu novom tehnikom snimanja – Verzotti je kameru držao u ruci, tresući i okrećući ju u svim smjerovima. Tim postupkom došlo je do dvostrukog preklapanja nekih sličica, tako da na trenutke izgleda kao da je dva puta snimano na istom filmu. Na ovaj se način snimljene susjedne sličice međusobno spajaju u novu cjelinu, proizvevši fantastičan vizualni efekt neusporediv s bilo čim drugim. Glazbeno polazište Verzottijevog filma bio je ubrzani ritam Ray Charlesova hita “I’ve Got a Woman” koji se besprijekorno spaja s izrazito dinamičnom, gotovo apstraktnom slikom čije neprestamo prelijevanje sličice u sličicu proizvodi ubrzani ritam unutar same slike.

U svjetonazoru ovog autora film je osjetilna umjetnost čiji zvukovni sloj može biti ishodište slikovnog, a cilj je bombardiranje gledateljevih receptora te prije svega izazivanje afektivne, umjesto racionalne reakcije. “Fluorescencije” svejedno posjeduju duboko promišljenu strukturu i pomno odabrane motive, čije likovne kompozicije u cjelini filma tvore savršen ritmički sklad. Film se otvara kadrovima gotovo fluorescentno zelenih krošanja drveća, koje se zahvaljujući trešnji kamere poput slapova razlijevaju ekranom; nastavlja se pomno odabranim kadrovima zabilježenima u eksterijeru Dioklecijanove palače te na splitskoj rivi, a tu je i sjajan snimak aviona na nebu koji se preklapanjem sličica udvostručuje i rastače nebom poput najspektakularnije vizualne atrakcije. Kulminaciju ovog četverominutnog dragulja predstavlja odlazak u potpunu slikovnu apstrakciju, u noćne kadrove svjetala. Na crnoj pozadini ona tvore šare i oblike u neprestanom ritmičkom kretanju, koje se sljubljuje u ekstatični ples čula s glazbenom podlogom. Verzottijev film jedan je od najuvjerljivijih argumenata unutar povijesti naše kinematografije za potkrepljivanje teze o filmu kao umjetnosti koja prije svega djeluje na naša osjetila, pružajući nevjerojatnu sinesteziju audiovizualnih elemenata udruženih u vječno pokretnu cjelinu sposobnu stvarnost koja nas okružuje pretvoriti u festival boja, oblika, zvukova i ritma, čije prožimanje zabilježenom svijetu daje kvalitetu neiscrpne ljepote. “Fluorescencije” su od nekolicine kadrova splitske svakodnevice oblikovanima jedinstveno filmskim mogućnostima, načinile veličanstvenu pokretnu zvučnu skulpturu koja u našem očnom živcu izaziva preobraženje materijalne stvarnosti u njenu višu potenciju. A tamo kretanje, boja i zvuk omogućuju putovanje onkraj poznatog svijeta.