“A B” – Iluzija izbora

Neke teme toliko su kompleksne da je nemoguće naći pravi ulaz u njih. No, pristupi li im se iz pozicije empatičnog svjedoka koji dokumentiranjem ništa ne pokušava dokazati, rezultat će obično biti impresivan. U svom diplomskom kratkom dokumentarnom filmu “A B” (Zagreb film, 1977.), koji je na Festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu 1978. godine osvojio srebrnu medalju, Ljubica Janković nevjerojatno se zrelo ulovila u koštac s i danas kontroverznom temom pobačaja i ženskog ustavnog prava da njime ciljano prekine trudnoću. Koristeći isključivo opservacijsku metodu bez naracije, autorica portretira neimenovanu mladu ženu koja se odlučuje pobaciti. U tadašnjoj Jugoslaviji spomenuti čin bilo je moguće legalno napraviti unutar sustava javnog zdravstva, ali uz dodatno plaćanje. Upravo ta činjenica služi redateljici da u prvom dijelu filma prikaže obiteljske prilike svoje protagonistice, koju prati od trenutka odluke o prekidu trudnoće pa do završetka procedure i samotnog odlaska kući. Pri početku filma u kratkom razgovoru smještenom u dnevnu sobu obiteljskog stana, saznajemo kako majka djevojci za zahvat prekida trudnoće daje posuđeni novac te ju pritom još opterećuje žaleći se na vlastitu tešku životnu situaciju. Kamera se na kraju prizora približava pognutoj glavi mlade protagonistice s čijeg lica nečujno kapaju suze, a potom pri njenom izlasku iz stana znalački lovi i oca alkoholičara. Ovaj tupo sjedi u susjednoj sobi, posvema nezainteresiran za dramu u kojoj se upravo odlučilo o sudbini njegove kćerke.

Slijede fantastično moćni opservacijski prizori zabilježeni u zagrebačkoj bolnici u Petrovoj ulici – najprije vidimo grupu djevojaka koje pognute glave na šalteru skupo plaćaju zahvat prekida neželjene trudnoće, da bi im već u sljedećem medicinska sestra strogo i nadmeno objašnjavala mogućnosti kontracepcije i proces dolaska do začeća. Prizor je to koji svojom tragikomičnošću ovaj film uzdiže iznad svakog moraliziranja, dajući uvid u složenosti ljudskog iskustva bez zauzimanja jednodimenzionalne pozicije oko ljudskog prava koje ne prestaje ideološki polarizirati društvo. “A B” nije toliko film o pravu na pobačaj, koliko o onom društveno-ekonomskom sloju žena koje su ga prisiljene napraviti, odrastajući u sredini koja im nije bila u stanju pružiti ni osnovnu emotivno-materijalnu podršku, pravo svakog djeteta. Mlade žene koje kamera u duboko potresnom filmu Ljubice Janković promatra s rijetko viđenom količinom nježnosti i empatije, nisu svoju odluku donijele s mišlju mogućnosti izbora, već iz razloga pripadanja klasi koja tek prividno može birati – radničkoj. Bez sigurne sadašnjosti i s vrlo neizvjesnom budućnošću, ove mlade žene mogu samo sanjati o životu u kojem bi neki uzvišeniji faktori poput slobode izbora bili uključeni u donošenje najvećih životnih odluka. U takve zasigurno spada i ona o prekidu trudnoće.

Kada protagonistica u jednom od prizora liječnici objašnjava svoje razloge za ovaj čin, upoznajemo se ne samo sa svom surovošću njene obiteljske situacije, već i sa sistemskim šovinizmom u kojoj obećano joj zaposlenje neće biti moguće ukoliko se sazna za njenu trudnoću. Riječ je o mladoj ženi koja u životu općenito ima malo ili nimalo izbora, a njena trenutna situacija to podcrtava na najokrutniji način. Kada je u idućim prizorima promatramo kako se slama i plače posvema emotivno nespremna otići do kraja sa svojim takozvanim izborom, znamo da je ovo tek još jedna postaja na životnom putu u kojem dostojanstvo i sloboda predstavljaju nikada dosanjani san, a ekonomska sigurnost tek neizvjesnu mogućnost. “A B” Ljubice Janković antologijsko je ostvarenje hrvatskog feminističkog i aktivističkog filma. Ovo nije samo dokument egzistencije poniženih i potlačenih žena u najranjivijoj od svih situacija, već i svjedočanstvo empatije same autorice koja im nježnim i istinitim svjedočenjem njihove boli, pruža toliko potrebnu ruku razumijevanja.