Ako nekadašnjeg bubnjara Nirvane i sad već višedesetljetnog frontmena Foo Fightersa, Davea Grohla, još uvijek promatrate isključivo iz rakursa njegovog glazbenog stvaralaštva – promislite još jednom. Oni malo manji doku-filmski poznavatelji možda bi mogli biti iznenađeni sada već lijepim redateljskim nizom dugokosog dobričine s kojim biste rado popili pivu ili deset: njegov još uvijek najbolji, debitantski dokumentarac “Sound City” (2013) fascinantna je priča o legendarnom losanđeleskom glazbenom studiju iz naslova; u osmodijelnom mini-serijalu “Sonic Highways” (2014) putem “ljubavnog pisma američkoj glazbi” putujemo tamošnjim gradovima, upijajući njihov jedinstven zvuk i pripadajuću povijest. Najnoviji Grohlov dokumentarni film – zar ste sumnjali, glazbene tematike – “What Drives Us” (2021) ponovno igra na kartu nostalgije ekipe na pragu ili već dobrano unutar margina srednje dobi. Na autorskom meniju više nisu glazbeni studiji, ali jesu prijevozna sredstva – točnije dobri stari kombiji, kao sinonim started from the bottom početaka i rock and roll right of passage mitologije, koju svaki bend mora proći u normalnom procesu osobnog i karijernog odrastanja. Film je nedavno imao premijeru na novom glazbeno-dokumentarnom streaming servisu The Coda Collection, dok ga vanamerički gledatelji mogu pogledati putem Amazon Primea.
Kako izgleda mali kombi, otraga natrpan gomilom instrumenata i pojačala, naprijed načičkan tijelima odraslih muškaraca na putu prema sljedećoj gaži? Kako isti uspijevaju psihički izdržati novouspostavljenu prisilnu višemjesečnu bliskost, ima li svađa ili puno više ljepših trenutaka… Ukratko – što sve glazbenike svijeta pokreće da, unatoč svim poteškoćama, većina ovaj period svrstava u najljepše životne uspomene? Dave Grohl ima odgovor, okupljajući impozantnu nisku all star talking headsa: od The Edgea, Fleaja, Slasha i Larsa Urlicha do mladih snaga poput mlađahnih Starcrawlera i RadKeyja. Svi oni pokušavaju odgovoriti na pitanje s početka paragrafa, dok paralelno slušamo anegdote i gledamo standardni arhivski dodatak početaka njihovih karijera, natopljen opojnim mirisom nepokolebljivog mladenačkog zanosa. Kad bi saželi većinu odgovora današnjih glazbenih zvijezda, to bi izgledalo nešto u stilu: “ima li boljeg osjećaja putovati i svirati sa svojim prijateljima?”. Grohl u svom neobaveznom, entuzijastičnom stilu uspijeva izvući najviše soka od svojih sugovornika: dok je, primjerice, Slashu i (tek nešto manje) Stevenu Tyleru opravdano uskraćena minutaža uslijed poprilično ravnih, indisponiranih razgovora, tako je pravo osvježenje vidjeti još uvijek vitalnog i raspoloženog Briana Johnsona (AC/DC; “Trebaš to (taj život i glazbu općenito) željeti, jer će biti teško, ali i jeb… zabavno”), Ringa Starra koji daje savjete o prdcima (“Ako si prdnuo, bolje ti je da priznaš odmah u kombiju, jer uzrokuje toliko puno nevolja”) ili nesalomljivog Fleaja (Red Hot Chili Peppers) kojem je glazba, kao i mnogim klincima prije i poslije njega, poslužila kao ispušni ventil i bijeg od kaotične stvarnosti. Emocionalno najnabijeniji trenuci “What Drives Us” vjerojatno pripadaju razgovoru s D.H. Peligrom, bubnjarem Dead Kennedyjsa čija priča o alkoholizmu, ovisništvu o drogama, još uvijek raširenom rasizmu i usamljenoj kohabitaciji s vlastitim demonima, odnosno nerazumijevanju okoline, najviše stišću srčanu ovojnicu.
I dok “What Drives Us” vjerojatno nema ambicija konkurirati eliti glazbene dokumentaristike, film američkog glazbenika i sve uspješnijeg redatelja svejedno ostavlja dojam ostvarenja kojeg ćete pogledati s prijateljima, nasmijati se pokojoj anegdoti i potom brzinom svjetlosti zaboraviti pogledano.
Grohl na svom putovanju glazbenim uspomenama doslovce putuje, točnije – vozi prastari kombi s početka karijere, u kojem se kao sugovornici pojavljuju i neki od glazbenika. Njegova pojava u kadru ne šteti očima, glazbenikov glas u naraciji također je blag, nenapadan, odmjeren, a sveukupni materijal odrezan je točno koliko treba, bez montažno-narativnih viškova koji bi gledatelju bio zamoran. I dok “What Drives Us” vjerojatno nema ambicija konkurirati eliti glazbene dokumentaristike, film američkog glazbenika i sve uspješnijeg redatelja svejedno ostavlja dojam ostvarenja kojeg ćete pogledati s prijateljima, nasmijati se pokojoj anegdoti i potom brzinom svjetlosti zaboraviti pogledano. Poruka sasvim drugačije vrste drugarstva i zajedništva te mi smo ovo svjesno izabrali, bez obzira na posljedice mentaliteta drastičnog odmaka od uobičajenih normi, pristojno je iskomunicirana s gledateljima. Druga je stvar što ova svjedočenja prošlih slavnih vremena iz današnje privilegirane pozicije, djeluje pomalo ispuhano i sterilno. Jer, tih klinaca bez kinte u džepu odavno više nema; u međuvremenu su odrasli, popunili džepove i počeli koristiti blagodati privatnih kombija, autobusa ili aviona. Ne pomaže, naravno, ni Grohlovo uljepšavanje biografije koje početke Foo Fighterse maltene izjednačava s počecima nekog lokalnog benda, zaboravljajući činjenicu da je svijet nakon Nirvane itekako bio upoznat s likom i djelom kosmatog zanesenjaka na kojeg se ne možete dugo ljutiti. Pogledati.
