Edson Arantes do Nascimento – Pelé za prijatelje, u svojoj je karijeri odigrao 1367 utakmica i postigao 1283 gola. Osvojio je još uvijek rekordna tri naslova svjetska prvaka sa svojom zemljom, Brazilom naravno, gdje i dan danas ima status hodajućeg božanstva. Brži, jači, agilniji od svih suparnika, Pelé je često djelovao kao da igra s reprezentacijom obližnje zgrade, a ne najboljim što u to vrijeme nogomet može ponuditi. Po mnogima – često u javnim nastupima i po samome sebi – najveći nogometaš svih vremena. Uvijek probitačni Netflix nije propustio priliku izbaciti dokumentarac o nogometnoj legendi, premda je posao povjeren dvojici relativno nepoznatih autora, Benu Nicholasu i Davidu Tryhornu, od kojih je potonji prethodno režirao nekoliko sportskih dokumentaraca. Konačni proizvod nije nešto zbog čega ćete pasti u nesvijest, ostaje pak pitanje kako bi film izgledao u rukama iskusnijeg i talentiranijeg autora…
Dakle, ako je i bilo kakvih sumnji – “Pelé” ne spada u naslove koji će redefinirati žanr sportskog dokumentarnog filma. Radi se o netalasajućem, srednjestrujaški gledljivom biografskom dokumentarcu koji kronološki sažima igračevu karijeru, od tinejdžerskih početaka u Santosu i mitskog debija za reprezentaciju na SP-u u Švedskoj 1958. godini, sve do odlaska sa stilom i još jednim osvojenim naslovom 1970. godine na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. U prvom je planu Peléova sportska karijera, osobni aspekti nogometaševog života spominju se rijetko, natuknično, poput prisjećanja na težak život siromašne obitelji (kao dječak je čistio cipele za džeperac) ili prvi brak s Rosemeri dos Reis Cholbi u koju nije bio zaljubljen do ušiju. Svaka faza nogometaševog (sportskog) puta popraćena je lijepom količinom pogođenog arhivskog materijala, uz pripadajuću količinu klasičnih govorećih glava (lijepo je vidjeti još uvijek živahnog legendarnog brazilskog izbornika Márija Zagalla, koji se može podičiti s rekordna četiri osvojena Svjetska prvenstva!). Posebno dirljivo i nažalost rijetko autentično poglavlje filma, zauzima reunion s bivšim suigračima gdje Pelé ponovno na trenutak postaje jedan od dečkiju, navlačeći svoj prepoznatljiv razoružavajući osmijeh.
Ostaje žal da se filma umjesto Bena Nicholasa i Davida Tryhorna nije prihvatio netko Kapadijinog renomea.
Ako se kao i višepotpisani autor Peléa posljednje sjećate po vječnim svađama s Maradonom oko titule najboljeg nogometaša u povijesti, onda će i vas iznenaditi prvi kadar u kojem sportski velikan, uz pomoć invalidskih kolica ulazi u doseg kamere. 80-godišnjak, naime, posljednjih nekoliko godina ima problema s kukovima, zbog čega rijetko izlazi iz stana. U takvom, pomalo depresivnom stanju – kilometrima daleko od samopouzdane individue kakvu smo navikli gledati u javnim obraćanjima – zatičemo pomalo umornog, melankoličnog Peléa koji uslijed prizivanja pojedinih uspomena, pred kamerama zna pustiti i pokoju spontanu suzu. S druge strane, Peléovi kritičari i danas će oštro potegnuti po nogometaševoj stvarnoj ostavštini, optužujući brazilsku desetku za gromoglasnu, neutralnu šutnju tijekom dvadesetogodišnje brazilske vojne diktature (1964. – 1985.). Naročito se to odnosi na razdoblje političke vladavine zloglasnog predsjednika Emílija Garrastazu Médicija, koji je Peléa i pripadajuće nogometne uspjehe koristio u marketinške, kruha i igara svrhe, kako bi otupio oštricu nezadovoljstva svojih sunarodnjaka. Takva su bila vremena, govori Edson Arantes do Nascimento; on je bio samo sportaš i ništa se ionako nije moglo promijeniti. Za razliku od njegovih sunarodnjaka, Pelé na svojoj koži nije osjetio pritisak đona vojne čizme.
Rivalstvo dvojice najvećih nogometaša u povijesti nastavlja se i na filmskom platnu. A ovdje je (još jednu?) pobjedu izvojevao Mali zeleni – “Diego Maradona” (2019) Asifa Kapadije nemjerljivo je beskompromisniji film, sveobuhvatniji, istraživački pokriven do posljednje baze od “Peléa”, koji ne čačka previše ispod površine uglavnom poznatih, da ne kažemo lako dostupnih informacija. Naravno, karakterom i kasnijom osobnom prtljagom životi dvojice nogometnih virtuoza odlaze na različite kolosjeke, Maradonin na višestruko mračniji. Svejedno, ostaje žal da se filma umjesto Bena Nicholasa i Davida Tryhorna nije prihvatio netko Kapadijinog renomea, pa umjesto srednjestrujaškog, pomalo popeglanog PR-uratka, priču o Peléu provukao kroz autorsko-kritičkiji filter – iz šireg konteksta rase, povijesno-političkog trenutka, karakternog profiliranja pa sve do razdoblja provedenog u Americi kao soccer igrača-ambasadora u NY Cosmosu. Šteta.