Nastavljamo pregled ovogodišnjih nominacijskih kandidata za nagradu Oscar. Red je došao da se pozabavimo kratkometražnim uratkom “Colette” (2020) američkog autora Anthonyja Giacchina, kojem je spomenuti film najveći uspjeh u karijeri s obzirom na prijašnja uglavnom televizijska ostvarenja o JFK-u, “Star Treku”, Lee Harveyju Osvaldu itd. “Colette”, dakle, nema poveznica s kapetanom Picardom, već podastire puno stvarniju priču iz najstravičnijeg perioda ljudske rase – Drugog svjetskog rata. Giacchino pred svoju kameru dovodi 90-godišnju Francuskinju Colette Marin-Catherine, nekadašnju članicu Pokreta otpora kojoj je brat preminuo u koncentracijskom logoru Mittelbau-Dora. Od šezdeset tisuća radnika koji su između ostalog bili zaduženi i za proizvodnju zloglasnih V-2 raketa, kosti je u logoru ostavilo njih dvadesetak tisuća. Među njima i spomenuti brat glavne protagonistice, Jean-Pierre, koji je preminuo tek dva tjedna prije oslobađanja Mittelbau-Dore od strane savezničkih snaga.
Colette upoznajemo u njenom domu, kao još uvijek bistru, rječitu i samostalnu stariju gospođu, premda pomalo tvrdoglavu, rekli bismo – kraljevski primjerak old school generacije naših baka i djedova. Producenti i redatelj već su bili očarani prisutnošću i dobrim sjećanjem svoje junakinje, ali uz dobar bazni intervju htjeli su i autentičnu emociju s terena. Stoga im je napamet palo spajanje Colette s mladom budućom povjesničarkom Lucie, koja je istraživala deportaciju francuskih državljana upravo u zloglasnu Mittelbau-Doru. Baš je prisutnost simpatične, bistrooke djevojke bila zaslužna da Colette napokon spakira kofere i pristane otputovati na mjesto koje joj je zauvijek otelo starijeg brata. “Nisam bila zainteresirana za morbidni turizam”, govori glavna protagonistica mladoj Lucie. Kao većina svjetske populacije vidjela je stravične prizore iz logora, godinama kao klinka živjela pod nacističkom čizmom i zapravo (neuspješno) pokušavala zaboraviti taj period svojeg života, ponajviše vječno otvorenu ranu prerane bratove smrti.
Jean-Pierre i Colette nisu bili naročito povezani, priznaje njegova sestra. Tih nekoliko godina razlike u tinejdžerskim godinama znače svemir – ovaj je bio visok, lijep, pametan; ona “pomalo idiot”, časti sebe glavna protagonistica. Oboje u francuskom Pokretu otpora, Jean-Pierre s puno većim odgovornostima, Colette tek sa zadaćom zapisivanja registracijskih tablica. Za mladu Lucie njena suputnica nevjerojatno je vrelo informacija, prava pravcata heroina iz nestvarno tragično-uzbudljivih vremena. Colette, pak, svoju ulogu u Pokretu minorizira, glavu u torbi svakodnevno su nosili svi, mlađi poput nje, govori, nisu zapravo ni bili svjesni svih opasnosti. Samo jedan posto Francuza odabralo je odlazak u ilegalu Pokreta otpora, odnekud izvlači podatak buduća povjesničarka. Došavši u logor, dobivamo uvid i u Colettinu nježniju, mekšu stranu, kada se pred kamerama slama, shvativši da pokojnom bratu nije donijela cvijeće na mjesto njegove posljednje životne postaje.
“Colette” bismo mogli pospremiti na policu tipičnog, premda nešto produkcijski zategnutijeg televizijskog dokumentarca.
“Colette” bismo mogli pospremiti na policu tipičnog, premda nešto produkcijski zategnutijeg televizijskog dokumentarca. Većina razgovora i događaja odvija se izvan studijskog aranžmana, na putu ili samom centralnom mjestu zbivanja – vlaku, ruševinama i tunelima samog logora. Radnja teče nenametljivo, pitko, bez montažnih viškova, dok se na ekranu povremeno pojavljuju objašnjavački titlovi koji gledatelju daju dodatne informacije vezane za logor Mittelbau-Dora. Rekli bismo – onako, baš profesionalno-zanatski odrađen posao Anthonyja Giacchina. S druge pak strane, nevjerojatna inflacija svakojakih filmova o Drugom svjetskom ratu, nacistima i holokaustu do posljednjeg je mjesta napunila medijsku arenu – u takvom svijetu teme obrađene iz svih mogućih kuteva, gdje pažnju filmskih kritičara i publike može istinski zagolicati samo istinska kvaliteta, opstaju samo najbolji od najboljih. “Colette” ne spada u tu kategoriju.