PočetnaRecenzije"Colette" - Duh Pokreta otpora još uvijek živi

“Colette” – Duh Pokreta otpora još uvijek živi

-

Nastavljamo pregled ovogodišnjih nominacijskih kandidata za nagradu Oscar. Red je došao da se pozabavimo kratkometražnim uratkom “Colette” (2020) američkog autora Anthonyja Giacchina, kojem je spomenuti film najveći uspjeh u karijeri s obzirom na prijašnja uglavnom televizijska ostvarenja o JFK-u, “Star Treku”, Lee Harveyju Osvaldu itd. “Colette”, dakle, nema poveznica s kapetanom Picardom, već podastire puno stvarniju priču iz najstravičnijeg perioda ljudske rase – Drugog svjetskog rata. Giacchino pred svoju kameru dovodi 90-godišnju Francuskinju Colette Marin-Catherine, nekadašnju članicu Pokreta otpora kojoj je brat preminuo u koncentracijskom logoru Mittelbau-Dora. Od šezdeset tisuća radnika koji su između ostalog bili zaduženi i za proizvodnju zloglasnih V-2 raketa, kosti je u logoru ostavilo njih dvadesetak tisuća. Među njima i spomenuti brat glavne protagonistice, Jean-Pierre, koji je preminuo tek dva tjedna prije oslobađanja Mittelbau-Dore od strane savezničkih snaga.

Colette upoznajemo u njenom domu, kao još uvijek bistru, rječitu i samostalnu stariju gospođu, premda pomalo tvrdoglavu, rekli bismo – kraljevski primjerak old school generacije naših baka i djedova. Producenti i redatelj već su bili očarani prisutnošću i dobrim sjećanjem svoje junakinje, ali uz dobar bazni intervju htjeli su i autentičnu emociju s terena. Stoga im je napamet palo spajanje Colette s mladom budućom povjesničarkom Lucie, koja je istraživala deportaciju francuskih državljana upravo u zloglasnu Mittelbau-Doru. Baš je prisutnost simpatične, bistrooke djevojke bila zaslužna da Colette napokon spakira kofere i pristane otputovati na mjesto koje joj je zauvijek otelo starijeg brata. “Nisam bila zainteresirana za morbidni turizam”, govori glavna protagonistica mladoj Lucie. Kao većina svjetske populacije vidjela je stravične prizore iz logora, godinama kao klinka živjela pod nacističkom čizmom i zapravo (neuspješno) pokušavala zaboraviti taj period svojeg života, ponajviše vječno otvorenu ranu prerane bratove smrti.

Jean-Pierre i Colette nisu bili naročito povezani, priznaje njegova sestra. Tih nekoliko godina razlike u tinejdžerskim godinama znače svemir – ovaj je bio visok, lijep, pametan; ona “pomalo idiot”, časti sebe glavna protagonistica. Oboje u francuskom Pokretu otpora, Jean-Pierre s puno većim odgovornostima, Colette tek sa zadaćom zapisivanja registracijskih tablica. Za mladu Lucie njena suputnica nevjerojatno je vrelo informacija, prava pravcata heroina iz nestvarno tragično-uzbudljivih vremena. Colette, pak, svoju ulogu u Pokretu minorizira, glavu u torbi svakodnevno su nosili svi, mlađi poput nje, govori, nisu zapravo ni bili svjesni svih opasnosti. Samo jedan posto Francuza odabralo je odlazak u ilegalu Pokreta otpora, odnekud izvlači podatak buduća povjesničarka. Došavši u logor, dobivamo uvid i u Colettinu nježniju, mekšu stranu, kada se pred kamerama slama, shvativši da pokojnom bratu nije donijela cvijeće na mjesto njegove posljednje životne postaje.

“Colette” bismo mogli pospremiti na policu tipičnog, premda nešto produkcijski zategnutijeg televizijskog dokumentarca.

“Colette” bismo mogli pospremiti na policu tipičnog, premda nešto produkcijski zategnutijeg televizijskog dokumentarca. Većina razgovora i događaja odvija se izvan studijskog aranžmana, na putu ili samom centralnom mjestu zbivanja – vlaku, ruševinama i tunelima samog logora. Radnja teče nenametljivo, pitko, bez montažnih viškova, dok se na ekranu povremeno pojavljuju objašnjavački titlovi koji gledatelju daju dodatne informacije vezane za logor Mittelbau-Dora. Rekli bismo – onako, baš profesionalno-zanatski odrađen posao Anthonyja Giacchina. S druge pak strane, nevjerojatna inflacija svakojakih filmova o Drugom svjetskom ratu, nacistima i holokaustu do posljednjeg je mjesta napunila medijsku arenu – u takvom svijetu teme obrađene iz svih mogućih kuteva, gdje pažnju filmskih kritičara i publike može istinski zagolicati samo istinska kvaliteta, opstaju samo najbolji od najboljih. “Colette” ne spada u tu kategoriju.

"Colette"
Scenarij i režija: Anthony Giacchino
Producenti: Alice Doyard, Aaron Matthews i Annie Small
Direktorica fotografije: Rose Bush
Montaža: Aaron Matthews
Glazba: Nami Melumad
Zemlja podrijetla: SAD
Godina proizvodnje: 2020.
Trajanje: 24 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Koliko rata

Ukrajinska redateljica Alisa Kovalenko održala je svoj masterclass u okviru programa ZagrebDox Pro devetnaestog izdanja zagrebačkog festivala.

19. ZagrebDox: “Dezerteri” – Etika bijega

Damir Markovina se u filmu "Dezerteri" (ADU, 2022.) zaokuplja Mostarem, gradom kojeg u formativnim godinama napušta pod okriljem rata.

19. ZagrebDox: “Istočna fronta” – Na Istoku ništa novo

Dokumentarac "Istočna fronta" Vitalija Manskog možemo promatrati kao još jedan kritički žalac usmjeren protiv autokratskog ruskog režima.

19. ZagrebDox: “Sam sada” – Mama (ne) ide u raj?

Harkness u svom debiju "Sam sada" obilato i vješto koristi bogatu arhivu, sastavljenu od starih Super-8 klipova te raznih obiteljskih fotki.

19. ZagrebDox: “Apolonia, Apolonia” – Borba žene u svijetu umjetnosti

Glavni forte filma "Apolonia, Apolonia" sadržan je ponajviše u njegovoj slojevitosti, progovarajući i o današnjoj ekonomskoj stvarnosti milenijalaca boema.

19. ZagrebDox: “Lina” – Između roditelja

"Lina" (ADU, 2023.) Jasmine Beširević ne sudi, samo prikazuje. Ako i mrvicu hinjeno, ipak uvjerljivo i vejrodostojno.

19. ZagrebDox: “Istražitelj” – Prisjećanja djelatnika Haškog suda

U filmu "Istražitelj" Viktora Portela pratimo haškog istražitelja Vladimíra Dzuru, koji se bavio slučajevima Slavka Dokmanovića i Željka Ražnatovića Arkana.

19. ZagrebDox: “Dosje Labudović: Nesvrstani” i “Dosje Labudović: Filmske gerile” – Od ne-teme do teme

Diptihom "Dosje Labudović" Mila Turajlić je arhivske materijale iz Filmskih novosti učinila "temom". Barem nakratko i barem u određenim krugovima.

19. ZagrebDox: “Prizori s mojim ocem” – Prazni prizori

Statičnost kadrova dokumentarca "Prizori s mojim ocem" Biserke Šuran reflektira krutu kulisu, čije barijere probija niz općih mjesta.

19. ZagrebDox: “Horror Vacui” – Ka tetralogiji?

"Horror Vacui" (Hrvatski filmski savez, 2023.) je novi dokumentarni film snimatelja i redatelja Borisa Poljaka.
Scenarij i režija: Anthony Giacchino<br> Producenti: Alice Doyard, Aaron Matthews i Annie Small<br> Direktorica fotografije: Rose Bush<br> Montaža: Aaron Matthews<br> Glazba: Nami Melumad <br> Zemlja podrijetla: SAD<br> Godina proizvodnje: 2020.<br> Trajanje: 24 minute"Colette" - Duh Pokreta otpora još uvijek živi