“Anonimno jato” (Metafizika, 2020.) u režiji Branka Ištvančića i po scenariju Nikše Kušelja, inače ponajprije glumca, neobična je – impresionističko-metafizička? – skica Dubrovnika, zabilježena u dva dana kolovoza 2019. godine.
Na jednoj ravni, posrijedi je ostvarenje što ostavlja dojam benigno-banalnog turističko-promotivnog filma koji, još jedanput, prikazuje ljepote dubrovačkih eksterijera te turistička i domaća mnoštva koja njima mile, šeću, razgledavaju ih. Razglednica u pokretnim slikama, popraćena uhuugodnom, milozvučno protočnom glazbom na akustičnoj gitari (i njezin je autor Kušelj), s ponešto vokalnih vitica. Dođite u Dubrovnik, gledajte kako je krasan, drevan i suncem okupan! U dozivu turističkom odredištu – u nas, turističko-promotivnim rječnikom suvremenosti obvezno zvanom destinacija – nema, međutim, konkretnijih vabilačkih smjernica, a u kontekstu pokazivanja atraktivnih velebnosti možda može začuditi i nepostojanje prizora iskrcavanja gomile sretnih i nasmijanih svjetskih putnika s nekog golemog kruzera, krunskog dokaza turističke privlačnosti i obveze. Budući da u jednom trenutku, u dalekoj pozadini i vidimo krstašku grdosiju – bila je ondje usidrena za vrijeme snimanja – pitanje o izostavljanju takve samorazumljivosti čini se još zanimljivijim.
Na drugoj ravni dvoje je sugovornika, Dubrovčana koji, dakako, sudjeluju u turizmu, no ono što i o čemu govore ne može se smatrati reklamnim bajanjem, niti logičnom, očekivanom, skladnom popunom opisanog razgledničkog sloja. Ihtiolog dr. sc. Nikša Glavić, zaposlenik dubrovačkog Akvarija, reći će ponešto o tomu kako s Gruda dolazi na posao zimi, a kako ljeti, i pretežno će s nama podijeliti neke informacije i znanja o životu, razvoju, karakteristikama i navikama stanovnika akvarija. Radnica Vedrana Divić, čistačica ribe na jednoj dubrovačkoj tržnici, opisat će, uz anegdoticu-dvije, zgode i nezgode svoga napornoga fizičkoga posla na koji se ni najmanje ne žali.
Kako god bilo, shvatili ga ili ne shvatili, “Anonimno jato” zavrjeđuje pozornost već samim zbunilačkim potencijalom i učinkom.
Dubrovnik je na moru, u moru ima ribe, a ima je i u Dubrovniku, među inime, na tržnici – one ulovljene za marendu, ručak, večeru – i u Akvariju, za razgledavanje rjeđih vrsta. I turisti jedu ribu. U redu, Dubrovnik i riba jesu neke poveznice, no navedeni rukavci, slojevi “Anonimnog jata”, kao da žive nezavisno jedan od drugoga; kao da, unatoč smještaju u isti film, nemaju nikakav međusoban odnos. Ištvančić takve sastavnice djela iznosi uredno i čitljivo, kao u kakvoj standardno kvalitetnoj televizijskoj reportaži koja nema drugih nakana doli profesionalno ispuniti opisnu tematsku zadaću. Nema u “Anonimnom jatu” zamjetnijih redateljskih poteza – ritmičkih, montažnih, slikovnih, ugođajnih… – koji bi sugerirali neki odmak ili upućivali na osobito čitanje. Hm, pa ključ bi, zar ne, bilo logično pronaći u uvodnom tekstu koji govori o žalosnoj neodlučnosti ribljeg jata i o fenomenu eksperimenta anonimnog jata kojem je vođa odlučna riba bez mozga. No što u filmu predstavlja jato, a tko li bi bile vođe bez mozga? Početna pisana uputa zapravo ne pomaže u odgonetavanju, već se doima još jednom začkoljicom, gotovo zasebnim trećim slojem površinski jednostavnoga, a potpovršinski zamršenoga dubrovačkoga rebusa. Metafora? Parabola? Alegorija? Ali čega?
Vuku li nas autori za nos ili je posrijedi, recimo, neki vid eksperimentalnog filma koji toliko ne nalikuje usvojenim matricama jezika i obličja eksperimentalnoga roda da ga ne uspijevamo prepoznati kao takvoga? Je li riječ o zbrkanoj koještariji ili o istraživanju koje zbunjuje upravo odricanjem od tipično prepoznatljivih, ustaljenih, poznatih nam signala što nas upućuju da ga promatramo kao slikopis s odmakom. Kako god bilo, shvatili ga ili ne shvatili, “Anonimno jato” zavrjeđuje pozornost već samim zbunilačkim potencijalom i učinkom.