“Vi kad uzmete razumno da objasnite karijeru Indexa, to je vrlo konfuzna karijera”, riječi su Gorana Bregovića na polovici dokumentarnog filma filma “Indexi” (2020) bh. redateljskog para Bojan Hadžiabdić i Zoran Kubura. Dokumentarac je svjetsku premijeru doživio na netom završenom 5. Festivalu muzičkog filma Dok’n’Ritam u Beogradu, tamo osvojio Nagradu žirija i Nagradu publike, a prati neobjašnjiv put spomenute karijere benda koji je uvelike promijenio glazbeni krajobraz bivše Jugoslavije.
Indexi su među prvima šezdesetih godina doveli zvuk rock and rolla u Sarajevo i Jugoslaviju, slijedeći glazbene smjernice tada popularnih instrumentalnih rock sastava poput The Shadowsa, kasnije The Beatlesa, pa i Deep Purplea i Pink Floyda. Nošeni tekstovima raznih pjesnika i glazbenim idejama njihovog glazbenog direktora Slobodana Bode Kovačevića, koji je upijao strujanja britanskog rocka, Indexi su podizali standarde za sve druge izvođače tadašnje scene. Isto bi tako, pogotovo u centralnoj fazi svoje karijere, znali zabrazditi u duboku kaljužu festivalskog šunda potpuno svjesni činjenice da bezočno ruše spomenute standarde. Ma dovoljno je samo poslušati jedan od njihovih najvećih hitova, pjesmu “Sanjam” autora Hrvoja Hegedušića i Maje Perfiljeve – u iste četiri minute čut ćete zvuk klasika jugoslavenskog progresivnog rocka, na koji je nakalamljen čudovišni hopa-cupa zabavnjački refren. Kako im karijera ne bi bila konfuzna, kad je i u jednoj jedinoj pjesmi zauvijek zacementirana njihova glazbena dvojnost služenja ujedno i najboljim i najgorim porivima.
Doduše, Hadžiabdić i Kubura u svom filmu jednostavno nazvanom “Indexi” ne pokušavaju ispod tepiha gurati crne rupe naslovnog benda. Dio sugovornika i bivših članova vječno mijenjajuće postave, s dobrom dozom stida prisjećat će se nekih od najgorih trenutaka sastava. Ove izjave ipak neće narušiti službeni narativ Indexa kao neke vrste sarajevske religije, gdje ih se i dalje smatra najvećim tamošnjim bendom premda je recimo Bijelo dugme postizalo mnogo veći tržišni uspjeh. Na istom hagiografskom tragu je i Goran Bregović, koji se neočekivano promeće u jednog od ključnih aktera ove filmske priče o Indexima.
Autori materijalu pristupaju školski i pravocrtno, a prvi dio filma koji se bavi začetkom benda i same jugoslavenske rock scene, pati od gomilanja izjava koje zvuče poput prežvakanih floskula. Zanimljivija su pak prisjećanja perioda nastanka pojedinih vrhunaca karijere, tj. singlova poput “Plime“, “Negdje na kraju, u zatišju” i “Izvora”; ili dvaju konceptualnih albuma, remek-djela “Modra rijeka”, mastodonta progresive nastalog u osvit punka i novog vala, te “Kameni cvjetovi” s kraja devedesetih – jedina dva službena studijska izdanja Indexa. Zgodno je i osvježavanje zaboravljene činjenice da možda i najpoznatija pjesma benda, “Bacila je sve niz rijeku”, postaje zapažena tek dvadesetak godina nakon svog nastanka.
Svojom temom i izvedbom, plastičnim naslovom i sadržajem, “Indexi” se pokazuje više šablonskim televizijskim proizvodom namijenjenom generaciji koja je uz glazbu ovog benda odrastala i živjela, nego univerzalnim uratkom koji bi se u regionalnim okvirima istaknuo u žanru glazbenog dokumentarca.
Sugovornika u filmu ima doista mnogo, od nezaobilaznih likova za ovdašnju rock dokumentaristiku poput Siniše Škarice i kritičara Petra Pece Popovića, preko književnika koji su Indexima pisali tekstove (Želimir Altarac Čičak, Perfiljeva, Abdulah Sidran) do bivših članova poput Nune Arnautalića, Pece Peteja i Davora Črnigoja. Gledateljima nedovoljno upoznatima s poviješću ovdašnje glazbe, možda će biti teško povezati konce jer aktera u njihovim svjedočanstvima je toliko da ih je gotovo nemoguće pohvatati, ukoliko baš i sami niste sudjelovali u sarajevskoj sceni toga vremena. S druge strane, arhivska građa “Indexa” je impozantna, pogotovo jer su televizijski trezori sačuvali mnogo sadržaja vezanih za sve faze karijere benda. Zato se suvišnima čine scene u kojima bend pred Hadžiabdićevom i Kuburinom kamerom muzicira u neformalnom okružju.
Dirljiva završnica filma posvećena je smrti pjevača Davorina Popovića Pimpeka, pa malo čudi izostanak jednake pozornosti naspram ostalih pokojnih članova grupe, prvenstveno Bodi Kovačeviću koji je prikazan kao ključni čimbenik i muzički genijalac Indexa. Jasno, film prati dugačku karijeru punu rupa i nejasnoća, stoga mu glavni zadatak predstavlja izdvojiti zanimljive i relevantne dijelove priče, kako bi održao pozornost gledatelja u više od stotinu minuta trajanja.
Svojom temom i izvedbom, plastičnim naslovom i sadržajem, “Indexi” se pokazuje više šablonskim televizijskim proizvodom namijenjenom generaciji koja je uz glazbu ovog benda odrastala i živjela, nego univerzalnim uratkom koji bi se u regionalnim okvirima istaknuo u žanru glazbenog dokumentarca. Mlađe generacije slušatelja Indexe možda otpisuju u kategoriju dinosaura, a Hadžiabdić i Kubura im, za razliku od primjerice slovenskog redatelja Mihe Čelara u flmu “Kameleoni – Beatlesi nekdanje Jugoslavije” (2019), neće ukazati zašto takvim postupkom griješe.