Tradicija jazz glazbe u svijetu je prisutna već više od cijelog stoljeća. U nasljeđe je ostavila brojne ikone, no rijetko koju toliko važnu i upečatljivu poput legendarnoga trubača Milesa Davisa (1926. – 1991.), čovjeka koji je tijekom svoje karijere nekoliko puta naglavce okrenuo glazbu, stvorio nove žanrove te svojom pojavom jednako kao i sviranjem, djelovao na trendove i ostavio trag, kako u povijesti, tako i u popularnoj kulturi. U nedavno emitiranom podcastu “The Opus” posvećenom pedesetoj obljetnici Davisove kultne ploče “Bitches Brew” iz 1970., autor Andy Bothwell skrenuo nam je pozornost na zanimljivu činjenicu – ako na Wikipediji tražite pojmove cool i motherfucker, oba će vas preusmjeriti prema članku o Milesu Davisu. Shodno tome naziv “Miles Davis: Birth of the Cool” (2019), novog dokumentarnog filma američkog redatelja Stanleya Nelsona (“Jonestown: The Life and Death of Peoples Temple”), posvećenog Davisovom životu i karijeri.
Istovjetan naslov (“Birth of the Cool”) nosi i album iz 1957. godine, prvi Milesov kao vođe sastava, dok je i sama ploča svakako zaslužila vlastiti film. Nastala u podrumu praonice rublja, ona označava prvi od spomenutih nekoliko Davisovih revolucionarnih smjerova u razvoju jazza, praktički stvaranje žanra s prefiksom cool. Nelsonov film ipak grabi šire u Davisovu karijeru i u tom smislu pojam iz naslova više podcrtava glazbenikov životni stav, umjesto glazbeno-žanrovske kulerštine. Američki redatelj pokušava popratiti Davisovu diskografiju, istovremeno dočaravajući kompleksnu narav svoga protagonista. Ni u jednom od tih zadataka ne uspijeva u potpunosti, no daleko od toga da “The Birth of the Cool” nije vrijedan gledanja. Dapače, dva sata koja ćete provesti s dokumentarcem, ispunjena su vrhunskom glazbom i jednako takvim arhivskim materijalom. Nelson nam podastire i često zanimljive opaske Davisovih suradnika (Wayne Shorter, Herbie Hancock), povjesničara glazbe (Ashley Kahn), obitelji (bivša supruga Frances Taylor) te glazbenika na koje je ovaj utjecao (Carlos Santana). Ipak, važna i utjecajna figura poput Davisa u svakom je slučaju zavrijedila film razinu iznad ponuđene klasične suhoparne dokumentarne biografije.
“Miles Davis: Birth of the Cool” premijerno je prikazan još prošle godine na Sundance Film Festivalu, da bi krajem veljače ove godine doživio i televizijsku premijeru, otvaranjem 34. sezone PBS-ovog biografskog serijala “American Masters”. Dokumentarac odnedavno krasi i Netflixov program, no format televizijskog filma brzo će se pokazati suviše skučenim za slojevitiji osvrt na Davisov život. Stanley Nelson izabrao je poprilično ziheraški, pravocrtni pristup koji podrobno slijedi Milesove rane glazbene uspjehe i životne padove, nižući hit albume uz posrtanje u ovisnost o heroinu, zvjezdani status uz povremene naznake nasilne prirode, borbu protiv rasizma te egoizam i aroganciju neodvojive od talenta i genija ovog diva moderne glazbe.
“Miles Davis: Birth of the Cool” puno bolje funkcionira kao početnica pojedincima još nedovoljno upoznatim s glazbenom ostavštinom Milesa Davisa.
Prva polovica Davisove karijere obrađena je iznimno dobro, ali kako traka odmiče od polovice filma prema kraju, jasno je da Nelsonu polako ponestaje vremena za jednako detaljno zaokruživanje ostatka priče. Teško se stoga oteti dojmu o nasilno zbrzanom filmu, pa tako neka od vrijednih poglavlja druge polovice karijere – poput miješanje jazza s rock glazbom u novi fuzijski stil koji je izrazito utjecao na razvoj glazbe te velik dio moderne svjetske i domaće glazbene scene – nisu popraćena u jednakoj mjeri kao neki od ranijih i, kulturološki gledano, mnogo manje bitnih izdanja.
U tom smislu, “Miles Davis: Birth of the Cool” puno bolje funkcionira kao početnica pojedincima još nedovoljno upoznatim s glazbenom ostavštinom Milesa Davisa. I upravo zbog Davisove divlje kreativne prirode, dokumentarac koji koristi isključivo klasične i bezbroj puta korištene elemente uobičajenih sumnjivaca – od sugovornika do naracije izvađenih iz Milesove slavne autobiografije – uradak Stanleya Nelsona daleko je od ultimativne filmske biografije kompliciranog velikana glazbe kakvu još uvijek čekamo. Ako treba izdvojiti jednu stvar po kojoj će “Birth of the Cool” ostati u pamćenju kao koračić iznad solidne zvučne slikovnice, onda je to doprinos bivše supruge Frances Taylor, koja iz prve ruke donosi dvostruku sliku o Davisu s vrhunca karijere – nedodirljivog velikana, istovremeno proganjanog ljubomorom, nasiljem i ovisnostima, dovedenog na rub opstanka. Baš negdje na tom mjestu ležalo bi srce ozbiljnijeg profiliranja prirode titana jazza, sa širom ambicijom od pukog školskog katalogiziranja karijere po poglavljima.