“Ne spavaju svi noću” – Druga strana mraka

Dok mi spavamo udobnim snom pravednika čiste savjesti, punog novčanika i duše opterećene problemima weltschmerza, netko i negdje ispod rintajući plaća nabujali trošak takvog života, čineći ovu idilu od sapunice mogućom. Emancipatorsku ideju legendarnog Oktavijana Oktija Miletića za prikazivanjem noćnog svijeta koji težačkim ključem otključava dnevna vrata naše lagode, u kratkom je filmu “Ne spavaju svi noću” (Jadran film, 1951.) majstorski realizirao Branko Belan (1912. – 1986.). Tri godine ranije Bračanin je debitirao dvama kratkim dokumentarnim filmovima “Tunolovci” (1948) i “Elektrifikacija” (1948). Oba filma u naraciji su duboko obilježena aktualnom društvenom propagandom, ali radi se o itekako suvislim ostvarenjima iz kuta filmske izvedbe. Belan će koju godinu kasnije snimiti svoje prvo igranofilmsko ostvarenje modernističko remek-djelo “Koncert” (1954), a nakon toga dovršiti tek još jedan dugometražni film, “Pod opsadom” (1956). U svojim je kratkometražnim filmovima brački autor odvažno spajao igrano i dokumentarno izlaganje, a njegov je interes uvijek primarno ležao u mogućnostima specifičnog filmskog oblikovanja stvarnosti – kamera je u svim Belanovim ostvarenjima dinamična, kutovi snimanja očuđeni, naracija u dijalektičkom odnosu prema slici, a svjetlo pomno građeno ili pronađeno kako bi se stvorila željena atmosfera.

Drugačije nije ni u dramsko-dokumentarnoj minijaturi “Ne spavaju svi noću”, koju zvučno oblikuje dijalog u offu između dječaka, glavnog protagonista i spikera s radio stanice uz čiji je zvuk utonuo u san. Dok na jednoj pripovjednoj razini dječak spava snom nevinašca, na drugoj mu istovremeno lijep i odmjeren muški glas objašnjava mehanizme funkcioniranja socijalističkog društva u kojem ništa ne pada s neba, uključujući mir, zdravlje i sigurnost. Film otvaraju i zatvaraju prizori na stubištu dječakove zgrade, gdje ovaj susreće susjeda na povratku iz noćne smjene. Susret probudi dječakovu maštu, stoga je čitav film smješten unutar okvira svojevrsne fantazije svog malenog protagonista, koji mašta o paralelnom i njemu nepoznatom noćnom svijetu.

Događaje u filmu možemo shvatiti kao čistu dječakovu subjektivnost, a upravo se u tome već radikalno manifestira Belanov imanentni modernizam temeljen na traženju jedne među mnogim mogućim pričama, odnosno zaranjanju u osjećajni sloj proživljene stvarnosti. Kasnije će ovaj pristup Belan briljantno pretočiti u svoju književnost, kojoj se okrenuo nakon protjerivanja iz filmske umjetnosti, prije svega u debitantskom romanu “Kutija od ebanovine” (prvo izdanje 1960.). Uz pomoć svog radijskog vodiča dječak posjećuje različite aspekte noćnog života. O viđenim događajima dvojica filmskih putnika diskutiraju i teoretiziraju, ali vodičeva i dječakova prisutnost tijekom šetnje gradom ostaje isključivo glasovna. Onu fizičku ne vidimo ni u jednom od kadrova jer su prisutni isključivo kao meta pozicija promatrajuće, sveprisutne svijesti smještene unutar jedne od mnogih slojevitih stvarnosti filma. Dvojac najprije posjećuje vojnike koji čuvaju mir s ogromnim reflektorom uperenim prema noćnom nebu. Zatim susreću i noćne perače ulica, prilika koju Belanov snimatelj Jure Ruljančić koristi za pogiravanje svjetlom i sjenom na stiliziran način svojstven igranofilmskom izlaganju.

Iako je, u skladu s tadašnjom dogmom socrealizma, većina postaja ove male noćne odiseje posvećena radničkoj klasi – tramvajcima, vatrogascima, pekarima i ranije spomenutim peračima ulica, Belan u “Ne spavaju svi noću” ubacuje i manje očekivanu dimenziju siromašnog socijalističkog društva u izgradnji – noćni život. U nekom noćnom klubu svira jazz orkestar, a dječakov vodič zatečeni prizor koristi za postavljanje hipoteze o mogućoj neugašenoj cigareti u stanu razigranog flautista. U duhu Belanove poetike, dječak se rado prepušta zamišljanju imaginarnog scenarija, jer pretpostavke i mašta poklanjaju novu dimenziju stvarnosti. O tome najbolje svjedoči i Belanov dokumentarni opus zasnovan na građenju novih svjetova i novih priča uz pomoć detalja iz radionice jednodimenzionalne objektivne stvarnosti. Dječak se s radošću prepušta fantaziranju o stvarima s druge strane mraka, konstruirajući od banalnih detalja okidače novih priča. One koje mogu učiniti da se svjetla u mraku zažare vatrom njegove mašte, a zapravo Belanove neiscrpne filmske imaginacije.