Istraživanje odnosa književnosti i dokumentarnog filma počiva na otkrivanju daljnjih dimenzija ciljanog susreta pisane riječi i slike. Za razliku od igranih ekranizacija, književno djelo sagledano u dokumentarnom ključu narativnu liniju najčešće obogaćuje činjeničnošću, osvješćivanjem konotacija koje uporaba novog medija donosi, a sve da bi se proširila percepcija krajnje gledateljske distance, govorili o mnogostrukosti pamćenja razgovora o prošlom, ili pak labavom statusu takozvane faktualnosti ovisne od odabrane vizure. Sve to rezultira prekoračenjem zadanih odrednica, izokretanjem definicija i intermedijalnim istraživanjima kao karakteristikama artistički ambicioznijih filmova, koje prestaje biti produktivno sagledavati u strogo zadanim okvirima.
Derek Jarman bio je umjetnik i redatelj prepoznatljivih avangardnih filmova, čije poimanje povratnih veza stvaralaštva i iskustvenog doživljaja svijeta biva premreženo, da bi u filmskom radu inzistirao na sklapanju elementa u skladu s poimanjem filmskog esejizma. ostajući u neprekidnom dodiru s fenomenima kulture vremena i participirajući u relevantnim društvenim pitanjima. Orijentiran na različite razine umjetničkog preoblikovanja stvarnosti, poetičnost i oslonjenost o riječ ostaju bitni momenti pristupa filmu, a ujedno olakšavaju interpretativne ulaze u ostavštinu. Posljednje godine života Jarman je proveo u borbi s AIDS-om, čija je posljedica bila i djelomični gubitak vida, što su autobiografski elementi koji postaju ključ za razrješenje esejističko-poetskih opservacija okupljenih u knjigu “Chroma”, a čiji se dio posvećen plavoj boji većim dijelom preklapa sa scenarijem za istoimeni dokumentarno-eksperimentalni film “Plavo” / “Blue” (1993).
Nastavljajući filozofsku, psihoanalitičku i psihološku tradiciju tumačenja boja, preobražava ih u zastupnike vlastitog sudjelovanja u svijetu i asocijativne preslike stanja u kojem se zatiče, a koje jest povezano sa raspadajućim stanjem i predskazanjem skorog kraja. U skladu s pomno građenom poetikom, Jarman bolest pretvara u poticaj za ispitivanje odnosa tijela i misli, riječi koje tek ovlaš oslikavaju stanja psihičke zakočenosti, ali ujedno su jedine preostale u suženoj percepciji odustajućih osjeta.
Da pritom nadvladava svaku vrstu solipsizma i priključuje se na konkretnu društvenu problematiku, što borba s HIV epidemijom i jest bila, možda najpreciznije pokazuje tekst preoblikovan u scenarij. Premisa je jednostavna – filmsku dimenziju čini jedan statični plavi kadar, referenca na plavo Yvesa Kleina, ujedno izraz stanja samog artističkog subjekta – odraz nestajućeg vida i melankolije skorog kraja. Publika pretpostavljeno uronjena u zajednički kulturni imaginarij, pritom će učitavati stanja povezana s odabranim tonom, nostalgije pa i mistike boje asocijativno bliske tuzi i hladnoći, kao i novim počecima, raspršivanjem tame (engleski jezik dalje mnogo direktniji smjer njena iščitavanja i povezivanja s emocionalnim stanjem).
Plavo je dakle pred očima gledatelja, ostaje i kad se one zatvore, danas podsjeća na treperavo svjetlo tehnologije, kao i prostor osvijetljen izvana (izvan kadra). Filmski kreirana prazna podloga, plava kulisa, postaje mizanscena nastupajućih riječi. Naratori, sam Jarman, kao i njegovi stalni suradnici John Quentin, Nigel Terry i Tilda Swinton, distanciranim tonom na razmeđu kazališne inscenacije, hladno deklamiraju poeziju novog doba.
Ono što filmski eksperiment približava uobičajenim propozicijama dokumentarnog filma jest zvuk snimljen na lokacijama, odnosno zvukovi bivaju rekreirani da bi dosegnuli razlomljeno stanje subjekta i postavili ga unutar konkretnih socijalnih situacija. Iz subjektivne perspektive saznajemo o načinu na koji osjeća svijet i nametnuta ograničenja, dok sugestivni jezik potiče na stvaranje mentalnih slika utisnutih u plavu podlogu, koja više nije tipičan blank, stanka između dva kadra, već je i stanje koje našim vizijama pridaje ton i okvir unutar kojeg slike preslagujemo.
Osim opservacija, duhovitih opaski, koje svakako onemogućavaju bilo koju vrstu neproduktivnog sažaljenja, suočeni smo s prijetećim ništavilom, praznim bolničkim holovima, osobama podleglim bolestima, ali i ispovijesti o sasvim konkretnim političkim događanjima, uključujući rat u Bosni kao nepogrešiv indikator vremena prijelomnih događanja početka devedesetih. Deklamiranje imena preminulih bliskih osoba, osim njihova uklapanja u pjesničku viziju i omaža, postaje točka priključka na društvene tokove, zametak diskusije problema zdravstvenog sustava, diskriminacije i razmjera epidemije, a čiji su uzroci i posljedice i dalje predmet niza nerijetko eksploatacijskih ekranizacija.
Utoliko su film “Plavo”, baš kao i prateća knjiga boja, posljednji rad umjetnika, jednako intimistički kao i politički relevantni, izbjegavajući zamke upadanja u bilo koju vrstu nestimulativnog ekshibicionizma. Kritički prema društvenom okviru, baš kao što preuzimanjem zasada tradicionalnog izgrađivanja poetskih slika isključuju površni simbolizam i ostaju teško razmrsiva mreža impresija, reminiscencija, imaginiranja rubnog stanja, a koje zbog prepoznatljivih momenata mogu doseći univerzalni značaj.
U konačnici ostaje snažna drama koja traži angažiranog gledatelja, primoranog vraćati se tekstu i iznova ga interpretirati i uspoređivati s filmskim postupkom koji poziva na kontemplativno uranjanje stimuliranjem prije osjeta sluha, no vida. Suživot pisanog predloška i njegove preobrazbe funkcionira organski, poetske se slike njihovim izgovorom još snažnije utiskuju u pamćenje, a doživljaj se kreira na razmeđu nelagode, tuge i humornih opaski. Izbjegavanje zapadanja u (samo)sažaljenje i nekanaliziranu empatiju rezultira tekstom koji nije dovoljno pročitati jednom, već će ga se moći preobražavati u skladu s promjenom konteksta, što je činjenica koja ga čini aktualnim i smislenim mehanizmom nošenja s traumom koja je postala kolektivna.
Film “Plavo” Dereka Jarmana, baš kao i knjiga “Chroma”, daljnji su primjer suodnosa eksperimentalne proze i filma koja odbacuju unaprijedna očekivanja, a društveno-politička pitanja preobražavaju u materijal za razvijanje stajališta na razmeđu privatnog i društvenog. Dok film prerađuje tek poglavlje knjige, već je svojim pretpostavkama u stanju ostaviti trajni dojam i potresti ona od osjetila koja suvremenom čovjeku preostaju. Knjiga će pretpostaviti intelektualnu znatiželju kroz neprestano traganje za asocijativnim vezama i referencama, dok se stvarni subjekt drame do kraja uspostavlja filmskim putem, dopuštajući zamjene utjelovljivanjem svakog gledatelja u plavoj praznini. Na tragu prepoznatljive Jarmanove poetike, filmskih vizija koje razvija, približavanje smrti, osobne i društvene posljedice epidemije bivaju nanovo ispitane, osmišljene i upozoravajuće, a da su istovremeno iskreni uvid u intimu čovjeka koji posljednje trenutke pretvara u poetične crtice, jednako bliske svakom od nas.
Svi tekstovi esejističkog serijala “Umanažanje dokumentarnog”:
1. Diskretni šarm adaptacije
2. Urušene riječi, razlomljene slike
3. (Ne)providnost manipulacije
4. Destrukcija kroz sudar riječi i slike
5. Melankolija plavog
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
