Ako ste život svjetske megazvijezde i jedne od najpopularnijih živućih izvođačica pop glazbe na planeti Taylor Swift, zamišljali kao niz glamurozih zabava ispunjen druženjima i uživanjem u plodovima postignute slave, vjerojatno biste bili u krivu. Ili će vas barem u to pokušati uvjeriti novi Netflixov dokumentarac “Taylor Swift: Miss Americana” (2020) američke redateljice Lane Wilson (“After Tiller”), pristigao na streaming platformu posljednjeg dana siječnja ove godine. Zahvaljujući ovom dokumentarcu, glazbenicu ćemo doživjeti kao bitno osamljenu i otuđenu ženu na pragu svoje tridesete, osjetljivu na sliku koju ostavlja u svijetu prepunom svojih obožavatelja, ali i sa sve više onih koji nemaju previše pozitivno mišljenje o liku i djelu američke pop zvijezde.
Upravo u tom segmentu leži i vjerojatno najveće postignuće filma Lane Wilson premijerno prikazanog na netom završenom 36. Sundance Film Festivalu – pogledu iza blještavo ispeglane scenske zavjese koju viđamo i u javnim nastupima Swiftove. S druge strane, ako je namjera redateljice bila izazvati suosjećanje s pop zvijezdom, ukazujući na svu silu nuspojava slave, onda u tome uglavnom ne uspijeva. Jasno je da Tay Tay, kako joj tepaju fanovi, živi svoj dugogodišnji san otkako je kao dijete počela skladati pjesme, da bi zajahala vrhunce uspjeha još na pop country sceni u nježnim tinejdžerskim godinama. Danas je gledamo kako živi u stanu ispred kojeg kampira mnoštvo obožavatelja, a svaki njezin potez skrutiniziraju strvinarska jata novinara.
Samoj Taylor Swift takav život pod povećalom teško pada jer je, kako sama kaže, naučena na pljesak i odobravanje – u tolikoj mjeri da je o njemu postala i ovisna. Globalna glazbena zvijezda stoga je svoj čitav život posvetila stremljenju perfekcionizmu na svakom polju. Ne čudi da je Swift šokiralo negodovanje publike nakon sramotnog ulijetanja Kanyea Westa tijekom njenog pobjedničkog govora na dodjeli VMA nagrada 2009. godine. U tom trenutku nije znala da su zvižduci upućeni njemu, a sigurno joj nije drago ni čuti tisuće ljudi kako na Kanyeovim koncertima skandiraju “Fuck Taylor Swift!”. U filmu glazbenicu vidimo i vidno utučenu nakon saznanja da njezin prošli album “Reputation” nije nominiran za Grammyja u bitnim kategorijama. “Morat ću snimiti bolji album”, kaže Swift koju veći dio dokumentarca pratimo u toj misiji, kroz snimanje lanjske ploče “Lover”. Ista, uzgred budi rečeno, također nije osvojila nominaciju za album godine. Ipak, Taylor je nominirana za tri nagrade u drugim kategorijama, uključujući i pjesmu godine, dok tabloidi već pišu kako je glazbenica odbila nastupiti na dodjeli ukoliko joj organizatori unaprijed ne potvrde osvajanje Grammyja. Ako su ova nagađanja točna, upravo u sličnim potezima leži razlog rastućeg antagonizma prema pjevačici koja je na nj toliko osjetljiva.
U današnje vrijeme strogo kontroliranih uvjeta od strane odbora moćnih diskografskih kuća, nije lako prodrijeti do stvarne osobe skrivene unutar oklopa megazvijezde veće od života.
Prikaz kreativnog procesa ne otkriva naročito poseban talent i predanost Taylor Swift, koju gledamo kako se s producentima nabacuje idejama dok neku od njih na koncu entuzijastično ne prihvati. “Taylor Swift: Miss Americana” ipak je mnogo uspješniji u otkrivanju ljudskosti glavne protagonistice pri ispovijedanjima slabosti i samokritičnosti. Tako doznajemo da je Swift bolovala od poremećaja u prehrani koji su ostavili značajne posljedice na njenoj psihi. U kvalitetno izrađenoj animiranoj sekvenci dobro je popraćena i epizoda vezana za suđenje DJ-u Davidu Muelleru, kojeg je glazbenica optužila za seksualno zlostavljanje, zabilježeno i na fotografiji. Iz cijelog mučnog iskustva Amerikanka izlazi kao moralna pobjednica, o čemu uspijeva iznjedriti i konkretnu pjesmu.
Najbolji trenutci filma vezani su za emancipaciju i oslobađanje Swiftove od okova industrije i menadžmenta, nakon odluke o napuštanju nepristrane pozicije i objave svojih političkih stavova svijetu. Dogodilo se to na američkim izborima za Senat 2018. godine, na kojima se za mjesto iz njezine rodne države Tennessee natjecala ultrakonzervativna političarka Marsha Blackburn. Taylor Swift je Blackburn opisala kao “Trumpa s perikom”, a ova protivnica ženskih i gay prava toliko je razjarila glazbenicu da je ova svojim angažmanom vjerojatno otuđila dio svoje baze obožavatelja. U konačnici je Blackburn ipak osvojila mjesto u Senatu, ali nakon istupa pjevačice glasanju je pristupio rekordan broj mladih glasača – čak je i predsjednik SAD-a Donald Trump izjavio da zbog njenog poteza Taylor cijeni “25 posto manje”. Možda ipak nije na mjestu uspoređivati istup Taylor Swift s onim Dixie Chicks za vrijeme mandata Georgea W. Busha, koje su stavile karijeru na kocku izjavom da se srame što predsjednik dolazi iz njihove rodne države.
Dokumentarac Lane Wilson nosi naziv prema pjesmi Taylor Swift, “Miss Americana and the Heartbreak Prince” i kao takav je nezgrapno odabran budući da Swift s glazbenim izričajem iz naslova danas nema apsolutno ništa zajedničko. Sam film po kvaliteti može se usporediti i s prethodnim Netflixovim naslovima o slavnim glazbenim zvijezdama, od kojih je posljednji bio “Dolly Parton: Here I Am” (Francis Whately, 2019.). Riječ je o uglavnom solidnim, pomalo namjenskim ostvarenjima koja u konačnici ostavljaju dojam površinskog zahvaćanja obrađenih tema. “Taylor Swift: Miss Americana” na sličnom je tragu, iako u današnje vrijeme strogo kontroliranih uvjeta od strane odbora moćnih diskografskih kuća, nije lako prodrijeti do stvarne osobe skrivene unutar oklopa megazvijezde veće od života.