Zamislite na trenutak sljedeću situaciju: svanulo je jutro, uobičajeno kao i tisuću puta dosad. Nakon otvaranja kapaka ubrzo vas ipak preplavljuje osjećaj da stvari nisu kakve bi trebale biti. Ležite na tvrdom bolničkom krevetu, s lijeve strane nalazi se medicinsko osoblje, s desne nepoznati ljudi u civilu koji tvrde da vas poznaju. Jedina osoba koju uspješno dozivate iz pamćenja vaš je identični blizanac Marcus, također prisutan u bolnici, koji kako vrijeme odmiče popunjava novonastale praznine, uglavnom uljepšanim, čak i izmišljenim detaljima zajedničkog obiteljskog života. Možda se teško uživjeti u sličan scenarij, ali identična situacija dogodila se upravo Britancu Alexu Lewisu nakon stravične motociklističke nesreće 1982. godine. Danas muškarac u pedesetima, tada je bio mladić s jedva napunjenih osamnaest. Nakon gotovo smrtonosnih događaja, Alex je bio prisiljen iznova, mukotrpno, djelić po djelić skupljati fragmente vlastitog života i uteklih sjećanja.
Poseban izazov pri pisanju o filmovima poput novog Netflixovog dokumentarca “Tell Me Who I Am” (2019) predstavlja dvojba koliko radnje opisati, a da se pritom čitatelju ne pokvari doživljaj samostalnog otkrivanja sadržaja pri samom gledanju filma. Valja stoga pokušati na samom početku odrediti strukturu i razložiti sinopsis filma, balansirajući na određenoj granici koja se doima zadovoljavajućom u toj nakani. Ako sa svojim bratom blizancem dijelite traumatično djetinjstvo, a sjećanja na njega priječe vas u sretnom životu, biste li mu, u slučaju da ih se ovaj nekim neobičnim slijedom okolnosti oslobodi, rekli istinu o njegovoj prošlosti, ili mu pak prešutjeli mračnu tajnu i pokušali mu dati mogućnost započinjanja života bez tereta trauma koja ključa vašim žilama? Riječ je o središnjem moralnom pitanju filma mladog britanskog redatelja Eda Perkinsa, lani nominiranog za Oscara s kratkometražnim dokumentarcem “Crna ovca” / “Black Sheep” (2018). Kako smo već rekli, braća u pitanju su Alex i Marcus Lewis, autori istoimenog bestsellera iz 2013. godine, koji sada (barem nas tako autori pokušavaju uvjeriti) svoj odnos pokušavaju iscijeliti u prilagođenom studiju, pred kamerama, konačnim suočavanjem s istinom.
Film počinje prizivanjem prometne nesreće iz 1982. u kojoj Alex ostaje bez pamćenja. Jedino čega se iz prošlosti sjeća jest njegov blizanac Marcus koji na sebe preuzima zadatak ponovnog upoznavanja brata sa svim aspektima života. Pritom se, međutim, nalazi u situaciji arbitra koji je u mogućnosti bratu prešutjeti sve bolne etape zajedničke prošlosti. Jedna, zapravo najvažnija od njih uključuje njihove roditelje, koji su blizancima na brojne okrutne načine osporavali slobodu, poput ograničavanja pristupa određenim dijelovima kuće, potom i iseljavanjem sinova u dvorišnu šupu. Četrnaest godina kasnije, nakon smrti roditelja, na površinu izlaze mnogo strašnija zbivanja iz prošlosti. Kako bi zaštitio brata, njih je Marcus prešutio ili lažno opisao, zbog čega se Alex s pravom pita što je od izrečenog uopće istina.
Koliku uopće istina ima težinu ako ne postoje sjećanja na nju?
Amnezija je zgodan i čest instrument kojim se služe igranofilmski redatelji kako bi na intrigantan način razotkrili detalje iz prošlosti, poput Bourneove trilogije (2002. – 2016.), “Totalnog opoziva” (1990), “Mementa” (2000), “Vječnog sjaja nepobjedivog uma” (2004) itd. U stvarnosti je ovakav agresivan tip amnezije rijedak, stoga cijeli film djeluje gotovo nevjerojatno, izložen u žanrovskoj formi dokudrame, zapravo dokutrilera u kojem postupno otkrivamo ključne djeliće mnogo šire slagalice – najprije iz kuta jednog, zatim i drugog brata, prije konačnog suočavanja obojice s još dubljim razmjerima zajedničke traume. Gledatelj pritom cijelo vrijeme vrijeme važe pro et contra etičke dileme: ima li Alex pravo na istinu kroz sjećanja koja će ga uništiti ili je bolje da neke stvari nikad ne izađu na svjetlo dana; te kako bismo možda sami postupili u jednako kompleksnoj situaciji. I konačno, koliku uopće istina ima težinu ako ne postoje sjećanja na nju? Logično je postaviti i klasično stereotipno pitanje vezano za dokumentarni rod: u kojoj je mjeri istina iskrivljena ili barem djelomično prilagođena, kako bi se uklopila u narativ zanimljivog dokumentarnog iskustva?
Mnogo je truda uloženo u vizualni identitet (Patrick Smith i Erik Wilson) dokumentarca “Tell Me Who I Am” – od poetičnih motiva i osvjetljenja do kadriranja i naglašavanja sablasnih interijera, svi elementi često su postavljeni kao u igranom hororu što dodatno oplemenjuje atmosferu u odnosu na klasičnu uštogljenost hladnih izglaganja pred kamerom. Osim razgovora s braćom, film sadrži igrane scene koje nadoknađuju uobičajeni arhivski materijal. Perkinsova je inicijalna ideja bila snimiti film u južnom Londonu, na originalnoj lokaciji rodne kuće braće blizanaca. Novi vlasnici istu su odbili, pa je interijer u kojem će kasnije braća sučelice razgovarati, stvoren umjetno, unutar filmskog studija, kopiran s obiteljskih fotografija i kućnih video-uradaka. Vjerno posloženi detalji unutrašnjosti šokirali su i same blizance.
Da bi uopće došao do tog trenutka, Ed Perkins je s braćom proveo tri godine prije početka snimanja, sve kako bi stvorio ozračje povjerenje. Dovoljan je to dokaz velike predanosti svih uključenih u stvaranje ovog filma, jer bez međusobnog povjerenja, jasno, ovakav dokumentarac ne bi bio moguć. Pišući zajedničku knjigu o svom iskustvu, braća su na papir stavila većinu vlastitih trauma. Onaj neotkriveni dio doznajemo u posljednjem činu Britančevog dokumentarca, koji sa sobom vuče nepobitnu emocionalnu katarzu; filma koji dopire do najtamnijih dijelova ljudske psihe, ali koji u isto vrijeme nudi i nadu iscjeljenja. Barem za gledatelja, ako već ne za braću na samom setu, naročito u svjetlu činjenice da su i Mark i Alex već prošli kroz sličan orkan osjećaja radeći na autobiografskoj knjizi iz 2013. godine.