“Mrtvi dan” – Na vrtuljku vremena

“Film jedini snima smrt na poslu.”
– Jean Cocteau

Tog je kišnog prvog siječnja 1965. godine Ivan Martinac (1938. – 2005.) s prijateljima Mihovilom Druškovićem, Lordanom Zafranovićem i Stipanom Bobanom izašao na splitske ulice odlučan stvarnost preobraziti u umjetnost. Sve Martinčeve filmove nastale između 1964. i 1965. godine snimio je njegov klupski kolega Drušković, pa iako ga za razliku od ostalih aktera novogodišnje filmske pustolovine “Mrtvi dan” (Kino klub Split, 1965.) ne vidimo, ipak svjedočimo njegovoj nesvakidašnjoj likovnoj darovitosti. Martinčev film koloplet je besprijekorno osmišljenih i snimljenih pokretnih slika bez govornih dionica, čija jukstapozicija proizvodi neočekivane asocijativne veze i značenja pozivajući na refleksiju i fantaziju. Svaki je kadar maleno remek-djelo koje očarava kompozicijom i majstorskim rasporedom svjetlosnih ploha na kojima se crno i bijelo neprestano izmjenjuju u optimalnoj vizualnoj harmoniji. Naši protagonisti šeću gradom, jedu pomfrit, razgledavaju drangulije i privjeske u obliku križa, a Zafranovića ni kiša ne može natjerati na skidanje sunčanih naočala. Film snimljen na Normal osmici tako na prvi pogled može zvučati kao dokumentarna reportaža o gradskoj šetnji trojice prijatelja. Svjestan toga, Martinac je o filmu rekao: “‘Mrtvi dan’ je snimljen 1. siječnja 1965. na ulicama Splita, no to nije razlog da ga držimo dokumentarcem.”

“Mrtvi dan” otvara scena neke splitske kavane u kojoj Martinac, Zafranović i Boban raspravljaju oko stola smještenog uz ogromne prozore. Promatramo njihov razgovor kroz niz blizih planova, no umjesto sadržaja ćakule čujemo duboko melankoličnu glazbu Cesara Francka koja čini zvučnu pistu čitavog filma. U ovom se od sumornog realiteta zaštićenom interijeru, svijet s druge strane stakla čini poput apstraktne svjetlosne plohe, koja će prije ili kasnije dočekati neumitnu stvarnosnu metamorfozu. Nakon izlaska u ulični eksterijer, zajedno  s protagonistima pronalazimo slike nalik fantaziji o stvarnom, svojevrsnom poetskom otisku što ga zatečeni svijet utiskuje u zjenicu kamere. Prvi takav eksterijerni prizor antologijski je kadar koji u dubinskom planu prikazuje dio ulice čiji završetak zajednički cjelivaju more i dvije palme. Njome, usklađeni nedokučivim ritmom, prolaze ljude zakriveni crnim kišobranima. Kamera Mihovila Druškovića je statična, strpljivo dopuštajući slučajnim prolaznicima ulazak i izlazak iz kadra tvoreći njegov prirodni unutarnji ritam. Ovo načelo oblikovanja Martinac dosljedno provodi kroz čitav film, a možemo ga opisati kao izmješteno kadriranje kojim se fragmentira i likovno potencira zatečeni prizor koji uvijek u sebi sadrži neku vrstu ritmičnog kretanja.

Naviše to dolazi do izražaja u ključnim prizorima različitih vrtuljaka u kojima autor iz više različitih statičnih pozicija bilježi njihovo kretanje. Pritom se pomični dijelovi vrtuljka pojavljuju i nestaju u kadru, pretvarajući čin promatranja njegovom dominantom, s obzirom da kamera ne prati konkretnu radnju ili cjelinu, već stvarnost postaje nešto što ulazi i izlazi iz njenog oka. “Mrtvi dan” je u tom smislu filozofska refleksija o transformacijskoj snazi filmske slike, koja birajući elemente zbilje postaje njenim gospodarom, čineći od nje platno za projiciranje subjektivnih fantazija: svijet se činom snimanja ponovno rađa, ali preobražen u entitet metafizičkih dimenzija. Ivan Martinac je čitav život bio predan filmskoj i poetskoj kontemplaciji prvih i posljednjih pitanja, a ovaj film predstavlja jednu od njegovih najdubljih refleksija na temu vrtuljka vremena s kojeg čeznutljivo gledamo prema besmrtnom.

Nota bene: kada je 2001. u splitskoj Kinoteci Zlatna vrata priređena autorova retrospektiva, među svoje najvažnije filmove Martinac je tada uvrstio i “Mrtvi dan”. No, kao i preostalih pet odabranih osmica, nije ga mogao prikazati, zbog čega je bio ogorčen na nadležne institucije. Srećom, već je potkraj iste godine, na 34. Reviji hrvatskog filmskog i video stvaralaštva u Splitu, prikazano osam Martinčevih filmova, uključujući i “Mrtvi dan”, koji su s N8 mm trake prebačeni na 16-milimetarsku, sve pod stručnim nadzorom snimatelja Ernesta Gregla. Filmovi su dostupni i na web adresi vimeo.com/ivanmartinac.