Kuća Höfði u Reykjaviku, na Islandu, britanski konzulat u kojem su se u listopadu 1986. godine sastali predsjednici SSSR-a i SAD-a Mihail Gorbačov i Ronald Reagan, kako bi pregovarali o nuklearnom razoružanju. Eskterijerno snimljena danas, više od trideset godina nakon povijesnog susreta, ne izgleda posebno, tek lijepa kuća na osami, pored mora, u kojoj se možda može živjeti zgodno. Posjećuju je turisti, tog trena ispred kamere Norvežani, među kojima otac i sin koji se na vanjskim ulaznim stubama žele fotografirati u pozi u kojoj su 1986., po svršetku sastanka, fotografirani Gorbačov i Reagan. U svemu, u redu, ali ništa naročito.
Međutim, uz naratorski govor Wernera Herzoga, koji i nije komentar, već puki, jednostavan, objašnjavalački opis toga što vidimo, prizor se čini uvidom koji nadilazi činjenično, slaboznačajno, možda i usputno, rubno. Neumoran njemački redatelj međunarodne karijere, s losanđeleskom adresom, koji u svojim filmovima već dugo govori engleski s jakim njemačkim naglaskom i uz vazda prisutan dojam da traži i pomalo nespretno izgovara riječi, odavna je odnjegovao i ustalio izniman, upečatljiv ton naracije svojih dokumentarnih filmova uz koji se i najbanalnija rečenica doima izrijekom, slutnjom ozbiljnoga, važnoga, dubokospoznajnoga, sudbonosnoga. Kao da će se, sad na, otvoriti paklena provalija nezamislive strave.
“Susret s Gorbačovom” / “Meeting Gorbachev” (2018) Herzog je surežirao s britanskim filmašem Andréom Singerom, a kostur filma čine Herzogovi razgovori s Mihailom Gorbačovom, snimani u tri navrata 2017. i 2018. godine, u prostorijama Zaklade Gorbačov u Moskvi. Osamdesetsedmogodišnji Gorbačov čini se raspoloženim za razgovor, pamet ga još služi, no usporen je, tromiji na misli no što pogoduje zanimljivoj filmskoj bilješci. Bilo da je tako naumljeno unaprijed, bilo da je posljedica rečene okolnosti, razgovor sučelice, stolac o stolac, s odužim stankama između rečenica, stoga i ne zauzima većinu filma. “Susret s Gorbačovom” uvelike je ispunjen arhivskim snimkama i predstavlja kratku portretnu biografiju čovjeka koji je znatno pridonio otapanju hladnoratovskih odnosa, demokratizaciji Istočnog bloka na kraju osamdesetih i početku devedesetih godina 20. stoljeća te rušenju Željezne zavjese. Herzog ga prikazuje sa simpatijama i očito visoko cijeni njegovo djelo, no ostaje vjeran herzogovskoj priči o protagonistu koji nastoji ostvariti neostvarive snove.
Premda ne donosi osobite senzacije ni atrakcije i mada ne pripada najzanosnijim visinama Herzogova stvaralaštva, “Susret s Gorbačovom” zanimljiv je, primjereno uzbudljiv, donekle napet i zadovoljavajuće dojmljiv dokumentarni pogled vremešnog filmaša kojeg nisu napustili ni entuzijazam, ni sposobnost izvođenja čarolije.
Gorbačov, doduše, jest uspio u mnogočemu, u jednom je razdoblju uistinu doprinio boljitku svijeta uopće, no sile zla otjelovljene u političarima-spletkarima kojima je ponajprije do moći i vlastita potkoženja, ipak su ga, očekivano, nadjačale. “Vidite li Gorbačova kao tragičnu ličnost?”, upitat će Herzog pretkraj filma, na neki način poentirajući, jednog od ostalih političara koji govore u filmu, Horsta Teltschika, koji je u vrijeme Gorbačovljeva predsjednikovanja bio savjetnik za nacionalnu sigurnost njemačkog kancelara Helmuta Kohla. Nakon svakog uspjeha, neminovan je neuspjeh, Herzogova je filozofija, zar ne?
Različito od suvremenog distancirano promatračkog trenda dokumentaristike u kojemu je gledatelju prepušteno da sam dokučuje najelementarnije informacije, Herzog i Singer staroškolski, zdravorazumski pristojno, izrijekom obavještavaju o elementarnome: Tko? Što? Gdje? Kad? Zašto? Kroz prošlost koračaju odmjerenim tempom, sigurno i dovoljno pregledno, načelno standardnim srednjostrujaškim pristupom. No, kako valja, protagonista sagledavaju iz kuta koji je njima zanimljiv – “Predsjedniče Gorbačov, volim vas!”, veli Herzog u jednom trenutku – te s lakoćom ulijevaju jedva zamjetne, ali itekako osjetne doze crnoapsurdnog humora. Primjerice, nizanjem arhivskih snimaka sprovoda Gorbačovljevih prethodnika, sovjetskih predsjednika što preminuše u kratkome razdoblju ili objektivno predugačkog dokumentiranja dnevničkog priloga austrijske televizije o lovu na vrtne puževe golaće.
Premda ne donosi osobite senzacije ni atrakcije i mada ne pripada najzanosnijim visinama Herzogova stvaralaštva, “Susret s Gorbačovom” zanimljiv je, primjereno uzbudljiv, donekle napet i zadovoljavajuće dojmljiv dokumentarni pogled vremešnog filmaša kojeg nisu napustili ni entuzijazam, ni sposobnost izvođenja čarolije.