Zacijelo ne samo tom prigodom, no za gostovanja u Zagrebu, u kinu Tuškanac, u svibnju 2012. godine, veliki mađarski redatelj István Szabó ovako je opisao jednu od, po njegovu mišljenju, temeljnih razlika između američkog i europskog filma: “Europski filmovi govore o gubitnicima, američki o pobjednicima. Čak i ako glavni junak američkog filma na kraju umre, to je izvedeno tako da on za gledatelja ostane junak i pobjednik. A kad na kraju europskog filma protagonist i izvojšti pobjedu, njezin okus je gorak i opor”.
U tom tradicijskom kolosijeku kreće se “Boksač zvan Marelica” / “Caisă” (2018) rumunjskog redatelja Alexandrua Mavrodineanua, posredan prikaz bijedne, deprimantne, bezizlazne žabokrečine vječne tranzicije u koju koncem prošloga stoljeća upadoše mnoge negda socijalističke zemlje. Omeđen dvama konkretnim i ne beznačajnim pobjedama, “Boksač zvan Marelica” nije optimistična slika likovanja i trijumfa, nego nemilog životnog trvenja koje nosi lakše i teže, svjetlije i tamnije, glađe i oporije dionice, no nikad ne blista, niti će zablistati sjajem uspjeha američkog tipa.
Film počinje arhivskom snimkom boksačkog susreta iz 2001. godine u kojem je poluteškaš Dragomir Vasile postao prvi rumunjski svjetski prvak u boksu. Veselju i slavlju posvećena je minimalna pažnja, tek škrtim, brzo odsječenim prikazom adrenalinske euforije u ringu, neposredno po proglašenju. Pretkraj filma svjedočimo pobjedi na državnoj razini dvanaestogodišnjeg Cristiana Palcuiea, zvanoga Marelica (Caisă), kojega smo pratili duž slikopisa. No ni taj pothvat, iako posve zaslužen i stečen poštenim zalagenjem, nije urešen fanfarama, niti oplahnut doživljajem trijumfa. Mališan Marelica drži se mirno i zabrinuto kao i dotad. Njegov 65-godišnji trener Dumitru Dobre, zvan Maestro – čovjek koji je i Vasilea doveo do svjetskoga naslova – zadovoljan je, no ne i vidljivo ushićen. Koda će odmukliti još sumornije.
Tijekom filma uglavnom pratimo Maestra kako trenira svoje pulene, no – nije li već jasno – ton promatranja i predstavljanja nije ni približan onomu kojim se uobičajeno pjeva u sličnim pothvatima. Radnja, ako je tako i možemo nazvati, ide pa stane. Korake napretka ili nazadovanja ne primjećujemo. Marelica trenira marljivo i orno, iako je teško dokučiti što misli ili osjeća. Maestro je, utvrđujemo malo-pomalo, pouzdan i predan trener, srcem nepokolebljivo u svom pozivu, no situacije što se nižu nalikuju jedna na drugu, jedva da se išta razvija ili grana. Vidjet ćemo da Marelici nikako ne ide u školi i da živi u bijedi, kao i da Maestro neprestano nailazi na nerazjašnjene nam probleme s boksačkom federacijom. No ostat ćemo uskraćeni za objašnjenja, pitajući se je li uzrok suspenzijama to što je iskusni trener nekomu stao na žulj ili doista krši pravila udruge.
Jer, nije li sretan i uspješan onaj koji se bavi onime što voli, za što je stvoren, pa makar mu gdjekad i izmaklo društveno priznanje koje time zavređuje?
Sve to neobjašnjavanje, sljubljeno s brojnim nepotrebnim kadrovima stajanja ili sjedenja u praznim prostorijama, vožnje automobilom, čekanja, prolaženja i sličnoga, kao i smještajem – bit će ne slučajno – na poprišta, interijerna i eksterijerna, što se doimaju ocvalo, otrcano, derutno, poludovršeno, oblikuje, međutim, značenje koje komunicira na svojoj, malne zasebnoj razini. Pravo ili krivo, možemo ga shvatiti kao odraz, sliku spomenutog tranzicijski zaglibjelog društva, skrpanog s koca i konopca, čija su pravila i strukture improvizirane sklepotine koje kako-tako funkcioniraju, no svakoga se časa prijete urušiti.
No u toj zbrci dedramatiziranog živovanja koje nosi bolje ili lošije etape, marginaliziran položaj Maestra, pribranog, razumnog, staloženog, razumnog, nerazmetljivog dičnika svoga zanata, tiho pulsira žarom privlačnosti. S američkog ideološkog gledišta, on bi bio, i jest, gubitnik. Međutim, u okviru kakav je ovdje istesan, nije ga teško doživjeti – u takvom poimanju – kao pobjednika. Jer, nije li sretan i uspješan onaj koji se bavi onime što voli, za što je stvoren, pa makar mu gdjekad i izmaklo društveno priznanje koje time zavređuje?