Godardovskim početnicima, nevježama, “Kaleidoskop” / “The Image Book” / “Le livre d’image” (2018) – premijerno prikazan u Cannesu, a sinoć u Zagrebu na otvaranju 16. Human Rights Film Festivala – najvjerojatnije nije dobra prilika za upoznavanje s likom i djelom velikog francusko-švicarskog filmskog autora. Pred zaljubljenicima željnima vidjeti još istoga, ali drugačijega iz izvrsnikove radionice, evo svježe, žuđene feferonske popare poznate slasti. Oni, pak, s krila nesklonika, dobiše novu prigodu da odmahnu rukom, prevrnu očima i reknu da ishlapjeli djedak šenuto čepljuska, nerazumljivo mrmoreći sebi u brk i bradu.
“Kaleidoskop” je izrađen od gotovo nepregledne količine arhivskog materijala iz riznice tuđih i vlastitih igranih i dokumentarnih filmova (“Vrtoglavica”, “Građanin Kane”, “Ninočka”, “Mali vojnik”…), vijesti, novosti, slikopisnih bilježaka, uz bogatu uporabu slikarskih djela i glazbenog blaga svih razdoblja te kojekako ispisanih natpisa i od ponešto svježih, originalnih dokusnimaka. Zvučno i slikovno tvorivo povezano je i(li) sup(rot)stavljeno bez skrupula glede raznorodnosti formata, stilova, faktura, kvaliteta, čitljivosti, uz učestalu uporabu tehnički neispravnog. Zajedno s na odjavnici ravnopravno potpisanim suradnicima, bez navođenja funkcija – Fabrice Aragno, Jean-Paul Battagia, Nicole Brenez – dičnik je ponudio još jedan u nizu tipično godardovskih mozaično-kolažnih filmova-eseja živoga pulsa kakve marno stvara već desetljećima. “Kaleidoskop” je intenzivan, zahtjevan, gusto tkan, neuhvatljivo brzometan, napučen njegovim karakterističnim filmopisnim postupcima kao što su otkidanja zvuka i slike na posve nelogičnim mjestima, prisnažen ničim izazvanim mijenjanjem i izobličivanjem formata slike za trajanja kadra.
Što god mislili o 85 minuta njegova najnovijeg uratka, kako ga god interpretirali, doživjeli, usvojili, razumijevali ili ne razumijevali, bez ozbiljnije bojazni o zalaženju na stranputicu možemo ustvrditi da je neposustali osamdesetsedmogodišnjak Jean-Luc Godard u početnih tridesetak sekundi vrlo jasno dao do znanja što slijedi. Duboki naklon!
Prvi kadar “Kaleidoskopa” crno-bijela je, zrnata fotografija šake, s nagore uperenim kažiprstom. Slijede dva statična snimka teksta ispisanog tiskanim slovima, kao pisaćim strojem ili računalom, bijelo na crnom, kadrirana tako da se mogu pročitati tek djelomično, nepotpuno. Razabiremo otprilike ovo: “Gospodari svijeta trebali bi biti na oprezu s Bécassine, upravo zato što ona šuti”. I potom, nakon crnog blanka – boja: zubom vremena pomalo nagrizen kadar dvije ruke što za montažnim stolom lijepe 35-milimetarsku filmsku vrpcu. Ruke su vjerojatno Godardove – taj smo zapis, nismo li, već vidjeli u prijašnjim JLG-ovim metafilmovima i autodokumentarcima. U tišinu ulazi i povjerljiv, brusav, istrošen, na rubu izdaha i na granici kašlja, no ipak uporan, odlučan i upečatljiv glas čelnog pripovjedača-komentatora-vodiča. To je Godard sam, koji kazuje da “pet vilinskih prstiju čini šaku, da je čovjekova prava priroda misliti rukama”.
Održat će redatelj, dakle, svojevrsno predavanje, reći nam nešto što drži vrijednim priopćenja i od gledatelja zahtijeva pozornost. To nam, nije dvojbeno, veli podignuti kažiprst. Tekst, sadržaj, bit će predočen u istršcima, temeljen na asocijativnom povezivanju i nesigurnom, zagonetnom, rebusnom značenju, nerijetko oslonjen na potpornje s kojima smo slabo ili nikako upoznati. Spomenuta, je li, Bécassine, znamenita je junakinja francuskoga stripa još od daleke 1905., priprosta bretonska provincijalka čije ime može značiti i bena, tuka. Posrijedi je ikonička figura u domovini, no Godard vjerojatno ne računa na to da svjetsko gledateljstvo (osim stručnijih stripoznalaca) uopće zna tko je ona i što predstavlja. Ipak je uvodno, posve lakonski, ne mareći o tome da pojasni tko je, plasira kao važnu referentnu točku, postavljajući je, ni manje ni više, nego kao protutežu gospodarima svijeta.
Lučonoša je namah postavio kažipute, ponudio odgovarajuće ključeve. Voljnost i ornost slijeđenja i ključarenja prepuštena je svakomu ponaosob.
Rečeno gospodarenje, odnosno vladanje svijetom, jedna je od osnovnih niti sadržaja o kojem će Godard vrludavo mudrovati. I to će činiti uz obilje umetnutih blankova: slikovnog (crno) i zvučnog (tišina bez ikakva šuma) – ničega. Osim što služe kao sredstvo postizanja ritmičke dinamike, ti zastoji praznine, bit će, označavaju i gdjegodimičnu nemogućnost izražavanja zapanjenosti nad ponižavajuće nasilnim stanjem svijeta u koje smo se, ljudska vrsta, čovječanstvo, doveli. U sumorno ugođenom, brundavom, ali i (auto)ironično, tjeskobno duhovitom predavačkom izlaganju ponajprije će se služiti montažnim izražajnim sredstvima i postupcima, uvelike dopuštajući da ga ruke vode više nego razum. Odnosno, s povjerenjem se prepuštajući instinktu, iracionalnome, podsvjesnome, automatskome, koji su, šezdesetineštogodišnjim filmotvoračkim iskustvom, sva je prilika, odgovarajuće kanalizirani. To nam, zar ne, zbore ruke montažera-filmotvorca i glas kazivača.
Lučonoša je namah postavio kažipute, ponudio odgovarajuće ključeve. Voljnost i ornost slijeđenja i ključarenja prepuštena je svakomu ponaosob.