PočetnaRecenzije "Manakamana" - Kozlići, metalci i masovni egzodus publike iz kina Europa

[HRFF] “Manakamana” – Kozlići, metalci i masovni egzodus publike iz kina Europa

|

Postoji li negdje neslužbena lista negativnih hrvatskih rekorda, ili barem jedan njezin dio koji prati izlaske publike za vrijeme kino-projekcija? Ukoliko postoji, nakon jučerašnjeg prikazivanja dokumentarca “Manakamana” (2013) na 11. HRFF-u, redatelja Stephanie Spray i Pacha Veleza, takav popis zasigurno je postao bogatiji za upravo spomenuti naslov.

Zagrebačka publika, vjerojatno opravdano nenaviknuta na pretencioznu dokumentarnu eksperimentalu “Manakamane”, najprije je sporadično, a ubrzo i u valovima napuštala sinoćnju projekciju 11. HRFF-a, koju je do kraja prikazivanja napustila trećina ukupnog auditorija.

“Manakamanu”, uostalom kao i nedavno recenzirani “Leviathan”, potpisuje ista producentska kuća – Harvard’s Etnography Laboratory – kojoj je jedna od zadaća proširiti definiciju etnografskog i avangardnog dokumentarca. I opet, baš kao i u “Leviathanu”, naglasak u “Manakamani” stavljen je na meditativni, neosuđujući i strogo opservarcijski unutarnji svijet pojedinca.

Vjerojatno i nije teško proniknuti u osnovnu autorsku misao-vodilju iza “Manakamane”, koja je ponovno trebala apostrofirati pojedinca i njegovu krucijalnu važnost u današnjem sve zatvorenijem i nemilosrdnijem društvu.

Snimljen unutar žičare koja vodi do poznatog nepalskog hrama Manakamana, “Manakamanina” fiksirana kamera prati jedanaest različitih sudbina – od skupine simpatičnih gospođa do nepalskih metalaca i skromnih bračnih parova – u neprekidnom 10-minutnom usponu i silasku s tog svetišta.

Vjerojatno i nije teško proniknuti u osnovnu autorsku misao-vodilju iza “Manakamane”, koja je ponovno trebala apostrofirati pojedinca i njegovu krucijalnu važnost u današnjem sve zatvorenijem i nemilosrdnijem društvu.

No baš kao i u sličnim kvazi-intelektualnim onaniranjima, poput “Sans Soleila” i “Leviathana”, i “Manakamana” se – grandiozno koncepirana, ali hermetički izolirana – čita poput zbirke zadataka iz matematike za odabrani doktorsko-plemićki stalež sa sveučilišta MIT. Volite li nepomične desetominutne kadrove kozlića u kavezu? Ovo je dokumentarac za vas. U suprotnom, zaobiđite ovaj eksperimentalni kaos.

"Manakamana"
Režija: Stephanie Spray, Pacho Velez
Godina proizvodnje: 2013.
Zemlje podrijetla: Nepal / SAD
Trajanje: 118 minuta

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.
Režija: Stephanie Spray, Pacho Velez<br> Godina proizvodnje: 2013.<br> Zemlje podrijetla: Nepal / SAD<br> Trajanje: 118 minuta[HRFF] "Manakamana" - Kozlići, metalci i masovni egzodus publike iz kina Europa