Mads Brügger je u Sjevernoj Koreji održao predstavu, Dennis Rodman igrao košarku, Anna Broinowski učila kako snimiti revolucionarnu dramu (“Aim High In Creation”, 2013.) – pa red je da netko konačno i zasvira električnu gitaru! Netko poput slovenskog benda Laibach u filmu “Dan oslobođenja” / “Liberation Day” (2016) norveško-latvijsko redateljskog para Morten Traavik i Uġis Olte, koji od danas počinje igrati u hrvatskim kinima, točnije zagrebačkom Dokukinu KIC.
Defilirale su već filharmonije, čak i američke, ali gitara i bubanj ne zaoriše se u zemlji koja klasiku smatra avangardom, a autohtono folklorno naricanje jedinom poželjom melodijom za gibanje nacionalnog tijela i duha. Doduše, činjenica jest da je Laibach u Pjongjangu svirao sve i svašta, a jedina relativno žešća stvar iz opusa očito je upravo ona koju su trijumfalno ubacili u finale dokumentarca, ne bi li iskamčili dragocjene reakcije ravnodušnosti, gađenja i čepljenja ušiju od strane okupljene svite.
Bio to u konačnici rock koncert ili ne, manje je bitno koliko savršenost izbora Laibacha za taj prvi korak. Ne bismo, da tome nije tako, danas pisali o dokumentarcu koji prati dotični povijesni događaj. A on to uistinu jest, ne samo zbog epiteta prvi, već i činjenice da ma koliko se površni poznavatelji situacije na samom terenu sjeverno od DMZ-a čudili podudarajućem paternu naci dizajna i sjevernokorejskog komunizma, činjenica jest da se Laibachovo nemilosrdno poigravanje s estetikom desnog totalitarizma savršeno uklapa u stvarnost jedine postojeće otvoreno rasne distopije svijeta, s vojnom vladavinom i bolesnim obožavanjem vođe nacije.
Ali ne škodi ni bogatstvo materijala: suludi govor u kojem korejski domaćini optužuju Laibach za fašizam i promicanje pornografije, ali mu svejedno daju priliku u najprestižnijoj koncertnoj dvorani u zemlji; tehničke nesuglasice u državi čija tehnologija funkcionira u vremeplovu okrenutom davnoj prošlosti; kočnice u komunikaciji zbog kojih stalci za klavijature postaju stalci za mikrofone…
Stoga se neshvaćenost o kojoj se govori u filmu može tek odnositi na krivo shvaćanje Sjeverne Koreje kao staljinističke države. Drugim riječima, Laibach nisu nacisti, ali Sjeverna Koreja načelno jest nacistička država. Daju li joj ovakvi oblici glazbenofilmskog egzibicionizma međunarodni legitimitet ili koriste pri razaranju poretka samim razaranjem izolacije, to još nikome nije jasno, ali rezultat je tu: koncert je održan i vidjeli ga nismo, a film o njemu je snimljen i vidjeli ga – jesmo.
I?
Etiketa prvi ionako se lijepi uz rock, što je besmislica, jer Laibach su nazivali rockom čak i kada su svirali techno. Ovaj multimedijalni art kolektiv mijenjao je svoj zvuk i pristup sa svim sezonama nacionalnih i globalnih promjena, ostavši uvijek dosljedan provokaciji koja je promišljenost pretpostavljala običnom beljenju, ne zaboravljajući pritom i na samu osnovu dobre umjetnosti: sočno izbečeni jezik u lice svakog nametnutog pravila. To ne znači da nema kompromisa – pitanje je samo kako brugerovski njima znati žonglirati.
“Dan oslobođenja” je prije svega dnevnik produkcije na terenu, a on funkcionira zato što je glavno lice norveški redatelj Morten Traavik – stari prijatelj sjevernokorejskog režima koji je s partijom odradio već nekoliko projekata – karakter posebne vrste. Norvežanin je vodeća sila ispred kamera, stavljajući samozatajni bend u potpuno sporednu ulogu. Ali ne škodi ni bogatstvo materijala: suludi govor u kojem korejski domaćini optužuju Laibach za fašizam i promicanje pornografije, ali mu svejedno daju priliku u najprestižnijoj koncertnoj dvorani u zemlji; tehničke nesuglasice u državi čija tehnologija funkcionira u vremeplovu okrenutom davnoj prošlosti; kočnice u komunikaciji zbog kojih stalci za klavijature postaju stalci za mikrofone…
Osim kao dnevnik, “Liberation Day” se gleda i kao politički putopis, srećom došavši na odredište upravo u trenutku jednog od tipičnih sporadičnih valova pograničnih sukoba između dvije zaraćene Koreje. Tako su izvedbe klasika iz “Moje pjesme, moji snovi”, kombinirane s vlastitim opusom obrada iz zlatne ere Laibachovog haranja Europom, dobile i jednu solidnu pozadinu opasnosti. Koja je dobrodošao privid, baš kao i čari utopije u kojoj su se bend i njegova prateća kamera zatekli. Rezultat je zabavan, fascinantan i iritantan, dakle, jako dobar.