Yuri Ancarani jedan je od onih genijalaca koji potiho krstari Mostrom pa svake godine festivalskoj publici servira produkcijski sve izazovnije komade dokumentarnog arta. Genijalac je teška riječ, ali na kraju krajeva, samo je riječ, koja u ovom slučaju opisuje karijeru čovjeka koji je format promatranja bizarnih i vizualno atraktivnih komada zbilje uspio pretvoriti u zadivljujući brak estetike i zabave. Danas to pokušavaju mnogi; onda kada se ne snimaju mobitelom, olovkom ili lopatom, sve su učestaliji uraci kojima je čistoća, inovatovnost i galerijska fascinatnost kadra važnija od samog sadržaja i biti; svi bi htjeli postati dokumentarnim slikarima, ali Yuri nema taj kompleks. Ali zato ima oko. I mozak.
U zadnjih sedam godina Talijan gordo krstari festivalskim kinima i galerijskim prostorima, pokazujući kako ispreplesti dva naizgled odvojena svijeta na korist oba, s konačnim rođenjem jedinstvene forme. “Izazov” / “The Challenge” (2016) je sve to; fascinantan, meditativan, urnebesan, dirljiv pa čak i bolno spimpana antropološka studija koja u isto vrijeme govori o mnogo toga, a da se u filmu jedva progovori koja suvisla rečenica; arapska strast prema držanju divljih životinja kao ljubimaca (krilatih i četveronožnih), juriš kapitalizma na nadrealne pejzaže; dokolica optočena zlatom; tišina i buka, flegma i brzina…
Savršeno uramljujući svoje male kadrirane masterpisove, Ancarani predstavlja drugačiji Bliski istok, izvan mitova tradicije. U konkretnom slučaju “Izazova” – organiziranim natjecanjima u lovu sokola na golubove kao demitologiziranom tradicijom, ali prije svega kroz seciranje zen-bahatosti homo sapiensa skrivenog iza perja životinjskih protagonista. I ljudi i ptice se, doduše, voze privatnim zrakoplovom, ali to više govori o ljudima nego o životinjama koje, eto, lete u letjelici, iako bi i same mogle letjeti. Takvih, i sličnih scena “Izazov” ima na bacanje, poput geparda kao kućnog ljubimca na suvozačkom sicu Lamborghinija. Najljepši motor ikada snimljen. Mobiteli, veliki ekrani i zlato. Bušenje rupe u tlu turiranjem iz spuštenog auspuha…
Sokolarenje nije samo lov na leteće meso, nego i borilački sport. Mortal Kombat, zapravo. Okrutan, težak, naporan – ali sport. Nešto kao borbe pasa, ali s perjem i sukobom dvije vrste, u kojoj jedna predstavlja predatora i atrakciju, a druga žrtvu bačenu u arenu kako bi bila slavljena.
Sokolarenje nije samo lov na leteće meso, nego i borilački sport. Mortal Kombat, zapravo. Okrutan, težak, naporan – ali sport. Nešto kao borbe pasa, ali s perjem i sukobom dvije vrste, u kojoj jedna predstavlja predatora i atrakciju, a druga žrtvu bačenu u arenu kako bi bila slavljena. Ukoliko nekim čudom preživi. Tradicija stara 40 stoljeća nije se izmijenila u svojoj esenciji, koliko u dizajnu: katarski turnir koji ovdje pratimo jednako je kontrastan u odnosu tradicije i suvremenosti (zrakoplovi, kamere, mašine u svijetu primalnih instikata), koliko i u odnosu ljudskih elemenata i prirode, urbanog i eteričnog; poput, recimo, gledanja prijenosa ptičje jurnjave po nebu na golemom ekranu usred nihilistički poetske žute praznine bliskoistočne pustinjetine.
Unatoč vrludanju kroz različite motive unutar odabrane teme dokoličarskog luksuza oplemenjenog luksuznim treningom i tretmanom letećih sportaša, “Izazov” pokušava zadržati buildup ka finalu natjecanja, koje posebno oduševljava uporabom tzv. sokol cama, tehničke inovacije stavljanja kamere na glavu glavne zvijezde nebeske arene. Od koje će vam možda i pozliti, ali će vas svakako fascinirati uvidom u percepciju druge vrste, makar se činilo da ona svijet doživljava kroz kaleidoskop psihotičnih jump cutova. Srećom, dinosauri su danas postali tek zarobljenici dresirani za zabavljanje svojih tamničara; i srećom, netko je to na Istoku dobro posnimio. Fantastično, štoviše.