Medvjedi će vam polomiti kosti i žive vas jesti, počevši grickati od šupka i genitalija pa naviše. Kad tog dlakavog monstruma ucmekaju ne bi li mu učinili isto – samo ga ispekli i pojeli kada je već mrtav, minus zona oko prepona – onda će zaplakati svi oni koji posjećuju pogrešne restorane. Ipak smo mi civilizirana bića. Životinje, uglavnom, jedemo mrtve, živeći u svijetu u kojem na dnevnoj bazi pripadnici naše vrste trpe neizrecive muke. Ali ljude manje-više zaboli ključni organ za njihovu sudbinu, jer moraju pamtiti ime lava čija je smrt rasplakala čak i jednog late night komičara.
Ljudi su divna, sjebana mala bića. Ljudi isto tako biraju za što će ih biti briga, a životinje su sigurna oklada s jednako sigurne distance. S druge strane, žirafa i zebra neće vam jesti šupak niti žvakati grkljan. Utoliko je “Safari” (2016) Austrijanca Ulricha Seidla dodatno fascinantan film. Jer bez predrasuda pokazuje spektar ponašanja ultimativnog predatora – homo sapiensa, čimpanze s alatom razvijenim ne samo zbog mesnog dočepavanja, već i ubijanja iz zabave. Četveronožac jednostavno nema šanse u susretu s dvonošcem naoružanim karabinom i optikom.
Seidl je ovdje u svom elementu – stilski, ovo je na putanji njegovih prethodnih djela, samo čišće, snažnije, s odličnom kombinacijom zanimljivih talking headova, terenske dokumentaristike i crnohumornim segmentima, gotovo pa skitovima u kojima je sve bolji i bolji.
“Safari” nije priča o životinjama, nego o ljudima. Ovo je safari u duboka okna ljudske prirode, putovanje u kojem se životinje ne gledaju kroz objektiv, već okular, a ubijanje je strast, čin postignuća i estetska potraga za idealnim trofejom, kožom oguljene životinje kojom će naoružani turisti otići svojim europskim kućama. Zid, na kraju krajeva, treba okititi memorabilijom, kad se već toliko uložilo u iskustvo. Austrijski podrumi Ulricha Seidla malo su razočarali nakon fascinantne dokudramske trilogije “Raj”, ali iskupljenje je došlo 2016. u formi fascinatne studije ljudskog karaktera, kroz prizmu nekoliko srodnih, ali opet toliko različitih priča o lovcima koji ne gube vrijeme jureći za veprovinom kako bi je skuhali u loncu, već se uzbuđuju posmicavanjem rijetkih životinjskih vrsta u afričkoj savani. Seidl je ovdje u svom elementu – stilski, ovo je na putanji njegovih prethodnih djela, samo čišće, snažnije, s odličnom kombinacijom zanimljivih talking headova, terenske dokumentaristike i crnohumornim segmentima, gotovo pa skitovima u kojima je sve bolji i bolji.
Razgovori obitelji na lovačkom putovanju u Namibiji impresivni su koliko i uznemirujuće snimke komadanja zebre i žirafe, pravi prozor u psihologiju posebne lovačke sorte, sve od onih koji se pravdaju ekonomskim računicama (lovci lokalnom stanovništvu ostavljaju daleko više love od običnih turista, kažu), do onih koji to eksplicitno odbijaju učiniti, smatrajući da sve dok im zakon dopušta demonstirati dominaciju svoje vrste, oni će to i činiti. Razotkriveni obiteljski odnosi pravi su dragulj ovog filma – normalna kćer, iako rođena od majke psihopatkinje – a konačan rezultat nešto je kao “Čin smaknuća” za vegetarijance, samo kraće i bez pjevanja. Ne baš, jel’, ali znate što mislimo.