“Stvarati dokumentarce je sjajno jer možeš stvoriti realnost. To je ono što radimo, govorimo o onome što se moglo dogoditi, spekuliramo…”, na prvi će pogled paradoksalno reći brazilsko-španjolski redatelj Sergio Oksman na masterclass predavanju održanome prije nekoliko dana (24.2.) u zagrebačkom Dokukinu KIC. Dan prije hrvatska publika na istome je mjestu mogla pogledati i njegovu vrlo zanimljivu intimističku dokufikciju, “O nogometu” / “On Football” / “O futebol” iz 2015. godine.
Specifičnim pristupom filmu i priči, doznali smo na zagrebačkom masterclass druženju pod nazivom “Izmišljanje stvarnosti”, Oksman dokida mit o bezinteresnom i objektivnom bilježenju stvarnosti. Svaki je redateljev čin uvijek zadiranje u stvarnost ili barem izbor onog što ćemo iz nje preuzeti. Oksman pak radikalizira taj stav i postavlja ga na gotovo programatsku razinu onog što bi film trebao biti. Orijentacijom na kratki i srednji metar kao efikasno sredstvo preobražavanja, a ne pukog dokumentiranja stvarnosti, njegovi filmovi pokazuju dosljednost u razvijanju svojevrsne metode izdvajanja i slaganja dijelova stvarnosti. A da to preslagivanje može biti rezultat autorove mašte, uklapa se u Oksmanovu ideju igre kao temelja stvaralačkog procesa.
Oksman ne nudi pravila, ne nudi čak niti iskustveno potvrđenu, osobnu metodologiju. Svaki film znači da proces počinje iznova i da će zahtijevati drugačiji redateljski pristup, ovisno o njegovoj specifičnosti. Montaža u njegovu radu ima veliku ulogu jer tek tu uspijeva dokraja izraziti isprva osmišljenu ideju. Sliku konfrontira tekstu, kaže. Tekst je pak pomno osmišljen i točka dodira filmskog stvaralaštva i književnosti. “Montaža je pisanje slikom”, eksplicitan je Oksman. Brojne su verzije istog filma, od kojih je svaki zapravo zaseban film, nadodao je nešto kasnije. Čin odabira ovdje će ponovno biti od presudne važnosti, kao ono čime je snimanje započelo i čime će konačno završiti.
Oksman u prvi plan postavlja autorsku slobodu koja se ne povlači pred arbitrarnom stvarnošću. On ima slobodu manipulacije, ne da bi gledatelja zavarao, već da bi sve elemente u filmu posložio na način da najbolje izraze temeljnu ideju, ono što se filmom želi reći. Uostalom, redatelj nije novinar i ne nosi zahtjev objektivnosti, koju ne posjeduje niti novinar, no filmaš će biti dovoljno iskren i priznati da stvarnost samo tumači.
Tijekom predavanja prikazani film “Zapisi o drugome” / “Notes on the Other” (2009) višestruko je obilježen Oksmanovim shvaćanjem filmske umjetnosti, tematizirajući istovremeno Hemingwaya koji će slične metode koristiti na književnom planu. Transponiranjem Hemingwayeve književne metode u filmsku, uspostavlja se dodatna dimenzija našeg dohvaćanja, ne toliko onoga što je Hemingway bio, već odnosa koji prema njemu Oksman ima. Ispreplitanje stvarnosti i fikcije u funkciji je naglašavanja podteksta filma, koji je daleko od kreiranja filmskog portreta, ocrtavajući postupak nastajanja nove naracije iz zatečenih činjenica. Film je koncipiran oko točke na koju se iz različitih perspektiva pruža pogled, s ciljem rekonstrukcije nekadašnjeg promatrača. Na prazno mjesto koje našu pažnju privlači, postavlja se fotografija ozlijeđenog čovjeka za vrijeme trke s bikovima u Pamploni. Promatrač je – Hemingway. Gledatelji zauzimaju njegovu ulogu, na jednak način na koji se on poistovjećuje sa ozlijeđenim.
Spomenuti film utemeljen je na situaciji koja se mogla dogoditi, ali ipak nije. Hemingway je zaista boravio u to vrijeme u Pamploni, njegov bi hotelski prozor pružao pogled baš na to mjesto, da je smješten nekoliko metara dalje no što u stvarnosti jest. Sama postavka da je Hemingway vidio uživo, ono što je nama predočeno fotografijom i da ga je to potaklo da kreira lik pisca avanturista (slično Oksman kreira lik redatelja, to nije on sam, već njegova uloga u danom trenutku i tu je distinkciju važno imati na umu) jest pogrešna, no ne umanjuje činjenicu da pisac poetiku temelji na doživljenoj zbilji i njenoj preradi.
Na sličan će način i Oksman pristupiti velikom piscu: on će ga izmisliti, pokušati pronaći, baš kao što sin čovjeka s fotografije snima isto mjesto i traži oca. Stvarnost ne postoji jer je mi uvijek iz nove perspektive promatramo i u skladu s time tumačimo. Film postaje samo jedan od načina na koji se taj proces realizira.
“Svaka je priča, i svako sjećanje konstrukt”, kaže Oksman. Ako sve što ispričamo tu stvarnost mijenja, preostaje li nam drugo no tu činjenicu pokušati osvijestiti? Na kraju, ako redatelj tumači i prerađuje svijet na način na koji se on događa u našoj svijesti, samim time vjerojatno je bliže istinskom doživljaju realnosti.