IntervjuiEduard Galić: "Bliske su mi religijske teme, a iz glazbe crpim inspiraciju"

Eduard Galić: “Bliske su mi religijske teme, a iz glazbe crpim inspiraciju”

|

Iako je polako zagazio u deveto životno desetljeće (Trogir, 1936.), poznati filmski i televizijski redatelj Eduard Galić i dalje uspješno odolijeva zavodljivom cvrkutu mirovinskih sirena. Galić trenutno na pripremnom lageru drži dva igrana filma, koji će se lijepo nadovezati na ionako impresivnu brojku od deset televizijskih serija, tri igrana te četrdesetak dokumentarnih filmskih ostvarenja.

S autorom antologijske serije “Putovanje u Vučjak” (1986. – 1987.), dokumentarnog filma “Klesari” (1968) kojeg je Hrvoje Turković uvrstio među antologijska ostvarenja domaćeg dokumentarizma te od recentnijih ostvarenja, iznimno zapažene dokumentarne serije “Heroji Vukovara” (2008), razgovarali smo u sklopu naših “Prozora”. Glavna tema ćakule – dokumentarac “Majka Božja Letnička” (1972), film o kosovskoj Letnici i tamošnjem svetištu Gospe Letničke. O pripadajućoj procesiji i Gospi kojoj se za plodnost i potomstvo mole pojedinci različitih vjera i naroda, pisala je naša Višnja Vukašinović.

Sjećate li se okolnosti nastajanja “Majke Božje Letničke?”

“Bez dokumentarca ‘Bijeli anđeli’ ne bi bilo niti ‘Majke Božje Letničke’. Naime, ‘Anđeli’ su na sugestiju janjevačkog župnika Ante Bakovića nastali prije ‘Majke Božje’. Lijepo mi je govorio o janjevačkoj djeci, tamošnjem zboru, kraju o kojem nisam mnogo znao… Nakon snimanja u Janjevu, došli smo na zamisao o novom filmu. Sa scenaristicom Mirom Buljan dogovorili smo pisanje scenarija, a zatim otišli u Letnicu snimiti procesiju slavlja Majke Božje Letničke i popratne događaje.

“Snimatelj Antun Markić, tonac Zvonimir Krampaček, asistent Bruno Gamulin i ja spavali smo, sjećam se, na madracima, u kući bez prozora i vrata. Nismo se bunili jer nam je na Kosovu bilo odlično – susreli smo se s iznimno gostoljubivim narodom, obiljem hrane i pića. Dane smo započinjali rakijicom kod don Ante Bakovića. Nisam ga imao srca odbiti, iako inače ne pijem alkohol.”

Majka Božja Letnička
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Majka Božja Letnička”

“Majka Božja Letnička” u svojoj srži sadrži poruke ekumenizma i međureligijskog dijaloga. Koliko su iste imale ulogu u pripremi ovog dokumentarnog filma? 

“Nismo o tome previše razmišljali za vrijeme snimanja. Bilo mi je bitno prikazati široku lepezu ljudi i vjera na jednom mjestu. Svi oni dolazili su Majci Božjoj moliti za potomstvo i plodnost. U tom trenutku bile su izbrisane granice između muslimana, pravoslavaca i katolika. Majka Božja preskočila je granice religije; ne u smislu bratstva i jedinstva, ekumenizma ili nečeg trećega već čisto religijskog momenta. Potomstvo je za Janjevce bilo izuzetno bitno. Tamošnje obitelji imale su po dvanaestero djece. Brojnost ih je spasila jer bi inače nestali.”

Religijske teme su Vam oduvijek bile bliske?

“Da, oduvijek. 1973. godine sam, primjerice, napravio ‘Muke svete Margarite’, film s religijskim motivima po prvi puta prikazan u javnosti. Takve teme tada nisu mogle proći niti u teatru, kamoli na televiziji. Snimka se kasnije izgubila, nestala. Zbog toga će mi uvijek biti jako žao.

“Ja sam praktički vjernik. Odrastao sam s crkvom. Kao klinac bio sam ministrant u crkvi svetog Dominika u Trogiru – otud i ime mojeg sina. Cijeli Drugi svjetski rat proveo sam vrteći se po toj crkvi i samostanu. Onda je 1944. godine bomba srušila crkvu i dio samostana. Fratri su se zatim povukli, ostao je tek jedan… To razdoblje mi je obilježilo život, zauvijek ostalo u meni. Mogu stoga reći kako su mi religijski motivi kao čovjeku oduvijek bili bliski.”

Majka Božja Letnička
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Majka Božja Letnička”

Snimali ste igrane filmove, kao i dokumentarce. Za Vas kao autora, koja je ključna razlika u njihovoj pripremi i realizaciji? Naše često pitanje, ali uvijek je zanimljivo otvarati raznoliku odgovornu omotnicu.

“Možda vam zvuči čudno, ali oduvijek mi je bilo lakše raditi igrane od dokumentarnih filmova. Za igrani film stigneš napraviti kvalitetnu pripremu, od scenarija do svega ostaloga. Kod dokumentarnih to nije slučaj. Današnja moderna tehnologija je olakšala dosta stvari. U prošlosti smo, međutim, snimajući na 35-ici morali paziti na ograničen materijal filmske vrpce. Morao si stoga biti izuzetno koncentriran i poznavati materiju.

“Naravno, trebalo je imati i malo sreće za hvatanje pravog sugovorničkog štofa. U Letnici smo, primjerice, materijal morali snimiti u svega dva-tri dana, sve na licu mjesta. Nisi imao luksuz zaustaviti procesiju i zamoliti je za kretanje ispočetka. Sve ovisi o temi. Moraš znati što i zašto radiš određene stvari; zašto radiš upravo taj film.”

Filmski kritičar i teoretičar Hrvoje Turković uvrstio je Vaš dokumentarni film “Klesari” u antologiju hrvatskog dokumentarizma?

“Naravno da mi je drago zbog toga, iako je to još jedan od mojih filmova koji se bolje percipirao s naknadnom pameću. Za one koji ne znaju, dokumentarac prikazuje klesare i njihovu borbu s kamenom u kamenolomu. Mene je i u njihovom slučaju više zanimao konačni produkt od osobne priče. Mozarta izuzetno cijenim, ali me njegov osobni život ne interesira, samo konačni glazbeni proizvod. Tako je bilo i s klesarima. Žao mi je što taj film nije restauiran, danas bi mnogo bolje izgledao.”

Zašto film nije bio dobro prihvaćen?

“Zato što je tadašnjim dokumentarnim izričajem dominirao socijalistički trend prikazivanja truda i muke radnika. Gledajte, ne smatram to lošim, ali moja je vizija jednostavno bila drugačija. Kad izlaziš iz okvira, ne prolaziš baš najbolje. Moje ‘Crne ptice’ u početku su također bile osporavane. Tek kasnije film je mnogo bolje primljen. No dobro, i to je sudbina nas redatelja.”

Heroji Vukovara

Vukovar Vam je oduvijek bio inspiracija?

“Sjećam se citata Mustafe Nadarevića, ranjenog domobrana iz ‘Puta za Vučjak’. Na kraju rata u bolnici izjavljuje: ‘Naši se mrtvi ne računaju’. To mi se zauvijek urezalo u pamćenje. Vukovar se oduvijek prikazuje kao grad heroj, ali iz perspektive žrtve. U svojim filmovima, pa i ‘Herojima Vukovara’, htio sam približiti grad kao mjesto vojničkog uspjeha, ne samo tragedije. Jedan malen broj ljudi odupro se mnogobrojnijem agresoru. Zato su, nažalost, i kažnjeni na Ovčari.

“Kad sam 1998. godine po prvi puta nakon rata došao u Vukovar, nisam mogao pojmiti mogućnost branjenja takvog nizinskog grada. I to još puna tri mjeseca! S vojničke strane – potpuno neobjašnjivo. Branitelji su napravili nemoguće. Javnost je tada jako malo znala o tim ljudima. Trebalo ih je osobno upoznati. Snimajući ‘Heroje Vukovara’ htio sam se maksimalno povući kao redatelj. Želio sam čuti i prikazati braniteljske priče, bez suvišnih intervencija, tek s malo ohrabrenja prije starta snimanja.

“Posve razumljivo, ti su ljudi u početku imali tremu. Bili su i pomalo nepovjerljivi prema nama. Kasnije je sve bilo lakše. Otvorili su se i zapravo pomogli ispričati istinu o tom razdoblju hrvatske povijesti. Vukovar su obranili Vukovarci, ali i ogroman broj pojedinaca iz svih dijelova Hrvatske, pa i Bosne; Vukovar je, kažu, branila sirotinja. I to je istina.

“Tek kad bolje upoznaš te ljude, shvatiš zašto je Vukovar izdržao puna tri mjeseca. Ta hrabrost, žrtva… Kao što je Winston Churchill rekao za obranu Velike Britanije od njemačkog Luftwaffea: ‘Nikad toliko mnogo, i od strane mnogih, nije dugovalo tako malom broju ljudi’. Istu stvar možemo reći i za Vukovar. O ratnom Vukovaru ima materijala za tri nova serijala. Teme branitelja u srpskim logorima nismo se ni dotaknuli. To su strašne priče…”

Foto: Hrvoje Krstičević
Foto: Hrvoje Krstičević

Završimo s malo vedrijim temama. Za Eduarda Galića kažu da je ljubitelj ozbiljne glazbe? 

“Još 1960. godine počeo sam skupljati longplejke klasične glazbe. Kasnije su na red došli i CD-i. Vezan sam za određene kompozitore poput Mozarta i Monteverdija. Mogu reći da me klasična glazba oduvijek nadahnjivala, držala u dobrim i lošim trenucima. Nisam u glazbi, kao ni filmu vezan za određena razdoblja. Iz svakoga od njih imam ljubimce. Među prvima sam, recimo, volio Leonarda Cohena, iako je mojoj bližoj okolini on bio – dosadan. Cijenio sam i Pink Floyde, premda mi je klasična glazba uvijek bila na prvom mjestu. Ovi ostali su dobrodošli uljezi. Da, iz glazbe crpim inspiraciju.”

Još uvijek ste u konstantnom radnom pogonu. Mirovina, dakle, neka čuči na kiši i čeka bolja vremena?

“Od 1961. godine kad sam počeo čeprkati po televiziji, pa do danas, nisam prestao raditi. Održavam stalni kontinuitet, s izuzetkom pauza od mjesec, najviše dva. Stalno se u mojem životu nešto kotrljalo. Uskoro tako počinjemo snimati film ‘Dobra stara vremena’ po scenariju sina Dominika. Radi se o njegovoj poluautobiografskoj priči i petorici kvartovskih mladića. Zatim idemo u pripremu igranog filma o Vukovaru, ‘Šesti autobus’… I tako, dok Bog da zdravlja.”

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Povezani tekstovi

Nebojša Slijepčević: “Zbivanja u parku na Savici razotkrivaju brojne procese koji upravljaju našim društvom”

Nebojša Slijepčević je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji film, "Crveni tobogan" (Umjetnička organizacija Paradoks, 2025.).

Ivan Ramljak: “Moja je motivacija želja da se progovori o nepravedno zapostavljenim epizodama iz nedavne povijesti”

Najnoviji film Ivana Ramljaka "Mirotvorac" (2025) izazivao je golem interes još i prije večerašnje premijere na 21. ZagrebDoxu.

Lidija Špegar: “Glazba je naš cjeloživotni suputnik”

Lidija Špegar sutra na 21. ZagrebDoxu predstavlja svoj najnoviji dokumentarni film, "Underground top lista" (Factum, 2025.).

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U četvrtak riječka premijera “Mirotvorca” Ivana Ramljaka

U četvrtak se održava riječka premijera dokumentarnog filma "Mirotvorac" (Factum, 2025.) redatelja Ivana Ramljaka.

Izlišnost iluzija

Od 26.5. do 3.6. ove godine u Novom Sadu je održano 70. Sterijino pozorje.

“Funk YU” – Nedostupna singlica pod bljeskom disko-kugle

"Funk YU" (2024) redatelja Franka Dujmića, osim tematskim sadržajem, osvaja i kao privlačan slikovno-zvučni sustav.

Vraćaju se “Doksi u Kleti” uz projekciju “Grand Prizea” Anje Koprivšek

Nakon godine dana pauze vraćaju se "Doksi u Kleti", uz projekciju "Grand Prizea" (2024) redateljice Anje Koprivšek.

1. “Dokumentarni.days”, drugi dan: Vlastita obitelj ispred kamere

Drugoga dana prvog izdanja programa "Dokumentarni.days", upriličena je dodjela 6. Nagrade Dokumetar, potom i panel "Aktualni trenutak hrvatske dokumentaristike: Obiteljski dokumentarni film".

1. “Dokumentarni.days”, prvi dan: Civilizacijski domet

U zagrebačkom Dokukinu KIC, 11. i 12. lipnja održani su prvi "Dokumentarni.days", priredba u organizaciji Udruge Dokumetar.

Filmski kolaž nestanka, konzumerizma i sjećanja

Ben Rivers i Anocha Suwichakornpong režirali su iznimno zanimljiv primjer eksperimentalne filmske meditacije - "Krabi, 2562" (2019).

6. Nagrada Dokumetar: “Motel” Filipa Mojzeša je najbolji hrvatski dokumentarni film 2024. godine!

Ovogodišnju, šestu po redu Nagradu Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2024., dobio je "Motel" (2023) Filipa Mojzeša.

“Hollywoodgate” – Tko je ovdje luđi?

Ibrahim Nash'at u filmu "Hollywoodgate" ne bilježi toliko banalnost koliko okrutnu glupost i nasilnu nepismenost talibanskih vođa.

“Blum – Gospodari svoje budućnosti” – Propaganda općeg boljitka

"Blum – Gospodari svoje budućnosti" (2024) Jasmile Žbanić nas podsjeća i sokoli na to da možemo djelovati za opće dobro.