“Monolog o Splitu” – Kardiogram grada

Sedam minuta, 21 sekundu i dva fotograma dug “Monolog o Splitu” (1961.-1962.) veliki mistik hrvatskog filma Ivan Martinac (1938. – 2005.) snimio je kada su mu bile tek dvadeset i tri godine. Na crno-bijeloj šesnaestici kamerom iz ruke zabilježio je prizore svog rodnog grada loveći pri tom na sebi svojstven način njegove unutrašnje strukture. Martinac je snimajući stvarnost tražio njen dublji sloj jer sam čin snimanja, vjerovao je redatelj, iz prikazanog izvlači na površinu njegove transcendentne karakteristike. Vjerovao je, i svakim svojim kadrom majstorski dokazivao, kako nam upravo film omogućuje da vidimo i osjetimo auru svijeta, predmeta i ljudi koji nas okružuju.

Monolog iz naslova filma naznačuje nam kako je riječ o osobnom doživljaju grada kojim se ne pokušava dokumentirati njegova objektivna realnost, već donijeti sliku prostora onako kako se ona gradi u svijesti autora. Martinac je tvrdio kako ne radi filmove, već kardiograme, dakle slike ljudskog srca, vatrenog mišića koji simbolizira sferu osjećajnosti, a ne uma i racionalnosti. Iz iste želje da film oblikuje kao subjektivni dokument grada, otvara ga i zatvara gornjim rakursom svojih koraka koji gaze po tisućljetnom kamenu Dioklecijanove palače dok u glazbenoj podlozi čujemo izrazito ritmičan i asocijativno potentan Ravelov “Bolero”.

U impresivnom vizualnom kolažu koji slijedi Martinac varira tri pomno odabrana vizualna elementa, odnosno tri gradske lokacije koje ujedno utjelovljuju njegove tri umjetničke i životne fiksacije: Mediteran, prolaznost i smrt. Riječ je o kadrovima splitskog kupališta Bačvice, gradskog groblja Lovrinac i središnjeg trga poznatog i kao Pijaca. Prizori odabranih lokacija detaljistički su uklopljeni u filmsku cjelinu koja je strukturirana na način da joj se ništa ne može dodati ili oduzeti. Svaki idući kadar dovodi u pitanje onaj prethodni, baš kao što prolaznost stalno izaziva život, i obrnuto. Savršeno ritmički preciznom izmjenom odabranih lokacija reflektiraju se njihova značenja i istovremeno gradi kompleksna cjelina sastavljena od naizgled nespojivih motiva.

Na Bačvicama Martinac snima gola tijela, ljude koji se izležavaju na pijesku, more, igru picigina na ljetnom suncu… To je prostor života, svjetlosti, erosa i slobode. Ovi kadrovi ispresijecani su drukčijim iskustvom stvarnosti – onim radnim i monotonim. Tako na Pijaci Martinac iz ekstremnog gornjeg rakursa snima slučajne prolaznike koji nezaustavljivo promiču u žurbi za svojim svakodnevnim zadaćama. To je prostor rada, obaveza, svakodnevnice i stoga je za razliku od plaže prikazan iz jednog jedinog rakursa, jer je njegova osnovna odlika monotonija i uhodanost – vječno ponavljanje istog.

Treći element jest groblje, mjesto koje pripada smrti, a koje je paralelno s ostalim prisutno u stvarnosti grada kojeg gledamo. Njega Martinac tretira kao i plažu – bogatstvo izmjene planova, dominacija detalja i kratki kadrovi koji značenjski stoje u direktnoj opoziciji onima s plaže. Križevi, nadgrobni spomenici i slike mrtvaca na njima suprotstavljeni su golim tijelima koja bezbrižno uživaju u suncu i moru. A između svega toga kolotečina svakodevnice života koja kao da negira i eros plaže i thanatos groblja. Martinčeve tri gracije – Mediteran, prolaznost i smrt – i danas živo pulsiraju u ovom impresivnom kardiogramu grada onako kako ga je snimio jedan od njegovih najsenzibilnijih šetača.

Serija mikro-eseja i intervjua na portalu Dokumentarni.net, pod zajedničkim projektnim nazivom “Prozori”, zamišljena je kao pregled najvažnijih estetika i tema u hrvatskoj dokumentaristici prije osamostaljenja.

Kroz ponuđeni presjek pokušat ćemo pružiti uvid u ključne teme hrvatske stvarnosti u zadnjih pola stoljeća (emigracija, siromaštvo, komunistička vladavina, socijalne nepravde…) te propitati način njihovog oblikovanja u domeni umjetničko-filmskog.
 
Također, u fokusu “Prozora” bit će i autori koji su stvarali na rubu dokumentarnog tipa izlaganja spajajući ga s drugim filmskim rodovima – posebice onim eksperimentalnim (Gotovac, Kursar, Martinac…).

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).