PočetnaIntervjuiNebojša Slijepčević: "Želimo da 'Škola' funkcionira kroz cijelu godinu"

Nebojša Slijepčević: “Želimo da ‘Škola’ funkcionira kroz cijelu godinu”

|

Prije mjesec dana završeno je četvrto izdanje Restartove Škole dokumentarnog filma, i to tradicionalnim dodjelama diploma polaznicima, odnosno premijerama njihovih završnih filmova u Dokukinu KIC.

Iskoristili smo tako taj svečani trenutak za razgovor s Nebojšom Slijepčevićem, jednim od glavnih mentora Škole čiji udarnički pogon još sačinjavaju Ana Hušman, Igor Bezinović te Oliver Sertić.

Možeš li usporediti prošlogodišnju Školu s njenim najnovijim izdanjem?

“Mi svake godine malo prilagodimo program u odnosu na primjećene greške iz prošle godine. Jedna od stvari na kojoj radimo jest razbijanje treme kod polaznika. Primjerice, kad rade vježbe, onda su opušteni. No, kad im kažeš da moraju napraviti završni film, onda im nijedna ideja nije dovoljno dobra.

“Takvim stvarima nekako iz godine u godinu pokušavamo opuštenije pristupiti. Sljedeće godine to ćemo sigurno još više napraviti, pošto su se neki ljudi uslijed prevelikih očekivanja mučili sa završnim filmom.”

Većina filmova koje smo vidjeli djeluje dosta tehnički ispolirana i autorski zaokružena. Koliko je to rezultat pojedinačne talentiranosti autora, a koliko vas kao mentora?

“Poanta je da polaznici naprave svoje filmove, sa svojim senzibilitetom i svojim greškama. S druge strane, mi im dajemo set alata koji im omogućava izvlačenje iz nevolje. Kad se ljudi nađu u škripcu i ne mogu dalje – to je ponekad neizbježno – ponudiš im određeno rješenje koje možda nije njihovo, ali koje im pomogne u izlasku iz gliba da nastave dalje. Sigurno ima nekog mentorskog upliva, ali to nije… Idealno bi bilo – kad ga ne bi bilo uopće. Tome težimo, da im damo alate da se sami iskobeljaju.”

Kako ocjenjueš ovogodišnji crop učenika u odnosu na prošlu generaciju?

“Po sposobnostima polaznika, možda i najjača generacija dosad. Po rezultatu, to možda i ne mogu reći. S nekim stvarima nisam zadovoljan. Mislim da neke stvari nismo odradili do kraja. Tu je bilo dobrih filmova, ali na nekima treba još raditi da bismo ih mogli poslati na festivale.

“Recimo da je malo ujednačenije. Prošle godine se znalo desiti da netko jako iskoči, ali da ima i pet bezveznih filmova. Ove je, manje-više, sve imalo neki svoj nivo. I mi kao tutori imamo još puno za napredovati.”

Buduća vizija Škole, gdje je vidiš za nekoliko godina?

“Vizija jest dugoročna. Koliko je sve ostvarivo, ne znam. Trebala bi to biti škola koja proizvodi profesionalne filmaše. Postoji recimo Andrzej Wajda School koja je iznad nas i koja nam je uzor; kao i još nekoliko škola po Europi i svijetu. Sve su to škole koje traju ispod godine dana, ali to je dovoljno da ljude dovedeš od amatera do profesionalaca. To nam je neki cilj.”

Koliko je tako nešto trenutno realno?

“Najveći problem je financijski model. S jedne strane, javno financiranje za takve stvari kod nas ne postoji. Mi skupimo ono što možemo dobiti, ali to je na nivou tečaja. Raditi komercijalnu školu koju financiraju polaznici – kako slične institucije funkcioniraju na Zapadu – nekako nije u skladu s našom misijom i vizijom koju osjećamo.

“Sponzoriranje kulture u Hrvatskoj još uvijek nije uzelo maha. To je najveća prepreka. Ostalo sve postoji: grupa ljudi koja se okupila oko Restarta i koji to mogu provesti, višegodišnje iskustvo u radu s polaznicima, međunarodne veze…

“Sve ovisi o jako puno faktora. Ali kad bi sve išlo po planu, ‘ajmo reći petoljetka bi bila ostvariva. Znači da to postane institucija koja funkcionira kroz cijelu godinu, koja ide iz generacije u generaciju… S ovim rastom to je realno.”

Povezani tekstovi

“Ono što treba činiti” najbolji međunarodni dokumentarac 19. Beldocsa

U Beogradu je završio 19. Beldocs, na kojem su hrvatski projekti te autorice i autori osvojili niz nagrada i priznanja.

22. ZagrebDox: “Sjeti se moje pjesme” – Vrijeme i prostor jedne kafane

"Sjeti se moje pjesme" nadilazi okvir dokumentarca o prostoru i postaje suptilna refleksija o kolektivnom pamćenju i krhkosti zajedničkog života.

Igoru Bezinoviću i “Fiumeu” inauguralna nagrada Međunarodnog udruženja filmskih kritičara!

Inauguralni FIPRESCI Grand Prix za dokumentarni film (FIPRESCI Documentary Grand Prix) pripao je filmu "Fiume o morte!" Igora Bezinovića.

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

22. ZagrebDox: “Čovjek lavina” – Nema čovjeka koji nema ritma

Unatoč ograničenjima, "Čovjek lavina" (2025) redateljice Slobodanke Radun ostaje dragocjen i emotivan dokumentarac.

“I kipovi umiru” – Muzeji kao mjesto smrti

Danas je teško pojmiti kontroverznost filma "I kipovi umiru" jer se kritika kolonijalizma može učiniti pomalo apstraktnom.

22. ZagrebDox: “Subjektivna” – Subjektivnost nije slabost, već polazišna točka

U konačnici, "Subjektivna" (2026) Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije.

Posljednje ovosezonske “Vizije” posvećene filmu “Zidane, portret 21. stoljeća”

Posljednje ovosezonske "Vizije" posvećene su filmu "Zidane, portret 21. stoljeća" / "Zidane: A 21st Century Portrait" / "Zidane, un portrait du 21e siècle" (2006).

“Cannes Docs” – Svijet dokumentaraca Filmskog festivala u Cannesu

Kratki posjet paviljonu "Cannes Docs" podsjeća vas da dokumentaraca nikada nije bilo više na tržištu, koji nailaze na sasvim nove probleme i izazove.

19. Beldocs: “Zalazak” – Arhitektura socijalne države

Miloš Jaćimović u svom filmu "Zalazak" (2026) vrijednost nestalog sustava ne komunicira gorčinom ni transferima krivnje.

15. Škola dokumentarnog filma: Još ruka-dvije

15. Škola dokumentarnog filma trajala je od listopada 2025. do travnja 2026., a pohodilo ju je desetero polaznika.

Otvorene prijave za 35. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 35. izdanje koje će biti održano od 15. do 18. listopada 2026. u karlovačkom Kinu Edison.

Predstavljen program 36. Animafesta

U Galeriji Kranjčar u utorak je održana konferencija za medije 36. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb 2026.

22. ZagrebDox: “Tragovi pripadanja” – Aporija bezdomnosti

Materijal filma "Tragovi pripadanja" je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan.