Prije mjesec dana završeno je četvrto izdanje Restartove Škole dokumentarnog filma, i to tradicionalnim dodjelama diploma polaznicima, odnosno premijerama njihovih završnih filmova u Dokukinu KIC.
Iskoristili smo tako taj svečani trenutak za razgovor s Nebojšom Slijepčevićem, jednim od glavnih mentora Škole čiji udarnički pogon još sačinjavaju Ana Hušman, Igor Bezinović te Oliver Sertić.
Možeš li usporediti prošlogodišnju Školu s njenim najnovijim izdanjem?
“Mi svake godine malo prilagodimo program u odnosu na primjećene greške iz prošle godine. Jedna od stvari na kojoj radimo jest razbijanje treme kod polaznika. Primjerice, kad rade vježbe, onda su opušteni. No, kad im kažeš da moraju napraviti završni film, onda im nijedna ideja nije dovoljno dobra.
“Takvim stvarima nekako iz godine u godinu pokušavamo opuštenije pristupiti. Sljedeće godine to ćemo sigurno još više napraviti, pošto su se neki ljudi uslijed prevelikih očekivanja mučili sa završnim filmom.”
Većina filmova koje smo vidjeli djeluje dosta tehnički ispolirana i autorski zaokružena. Koliko je to rezultat pojedinačne talentiranosti autora, a koliko vas kao mentora?
“Poanta je da polaznici naprave svoje filmove, sa svojim senzibilitetom i svojim greškama. S druge strane, mi im dajemo set alata koji im omogućava izvlačenje iz nevolje. Kad se ljudi nađu u škripcu i ne mogu dalje – to je ponekad neizbježno – ponudiš im određeno rješenje koje možda nije njihovo, ali koje im pomogne u izlasku iz gliba da nastave dalje. Sigurno ima nekog mentorskog upliva, ali to nije… Idealno bi bilo – kad ga ne bi bilo uopće. Tome težimo, da im damo alate da se sami iskobeljaju.”
Kako ocjenjueš ovogodišnji crop učenika u odnosu na prošlu generaciju?
“Po sposobnostima polaznika, možda i najjača generacija dosad. Po rezultatu, to možda i ne mogu reći. S nekim stvarima nisam zadovoljan. Mislim da neke stvari nismo odradili do kraja. Tu je bilo dobrih filmova, ali na nekima treba još raditi da bismo ih mogli poslati na festivale.
“Recimo da je malo ujednačenije. Prošle godine se znalo desiti da netko jako iskoči, ali da ima i pet bezveznih filmova. Ove je, manje-više, sve imalo neki svoj nivo. I mi kao tutori imamo još puno za napredovati.”
Buduća vizija Škole, gdje je vidiš za nekoliko godina?
“Vizija jest dugoročna. Koliko je sve ostvarivo, ne znam. Trebala bi to biti škola koja proizvodi profesionalne filmaše. Postoji recimo Andrzej Wajda School koja je iznad nas i koja nam je uzor; kao i još nekoliko škola po Europi i svijetu. Sve su to škole koje traju ispod godine dana, ali to je dovoljno da ljude dovedeš od amatera do profesionalaca. To nam je neki cilj.”
Koliko je tako nešto trenutno realno?
“Najveći problem je financijski model. S jedne strane, javno financiranje za takve stvari kod nas ne postoji. Mi skupimo ono što možemo dobiti, ali to je na nivou tečaja. Raditi komercijalnu školu koju financiraju polaznici – kako slične institucije funkcioniraju na Zapadu – nekako nije u skladu s našom misijom i vizijom koju osjećamo.
“Sponzoriranje kulture u Hrvatskoj još uvijek nije uzelo maha. To je najveća prepreka. Ostalo sve postoji: grupa ljudi koja se okupila oko Restarta i koji to mogu provesti, višegodišnje iskustvo u radu s polaznicima, međunarodne veze…
“Sve ovisi o jako puno faktora. Ali kad bi sve išlo po planu, ‘ajmo reći petoljetka bi bila ostvariva. Znači da to postane institucija koja funkcionira kroz cijelu godinu, koja ide iz generacije u generaciju… S ovim rastom to je realno.”
