Možda je to slučaj sa svim mitovima. Nadvijajućim, nedostižnim sjenkama koje pokušavamo ukalupiti, raščlaniti i pojednostavniti u obliku blistavog, djevičanski zapakiranog biografskog DVD-a. Otvaranje zakračunatih narnijskih vrata u spoznajnom 90-minutnom destilatu nečije svemirske nenadjebivosti. Crno-bijela životna estetika i matematika za prvašiće. Običnim smrtnicima na dar…
Nick Cave je glazbena institucija. Oko toga nema rasprave. Od The Birthday Partyja s Rowlandom S. Howardom – kad smo već kod njega, pogledajte “Autoluminescent: Rowland S. Howard” (2011), nemjerljivo kvalitetniji biografski dokumentarac Richarda Lowensteina i Lynn-Maree Milburn – do The Bad Seedsa, Australac hibridnim miksom bluesa, rocka i ostalih srodnih glazbenih pravaca, u svojim pjesmama na unikatan način dotiče teme smrti, religije i ljubavi.
U takvim okolnostima, između mitologije i stvarnosti; gigantskih očekivanja vojske fanova i vlastite vizije samog projekta, gotovo da i nije bilo mjesta za konačni pozitivan ishod. Napravite li uspješan dokumentarac o Nicku Caveu, dobit ćete uglavnom generički tapšaj po ramenu (“Cave je dobar materijal za dokumentarni film, nismo drugo ni očekivali”).
U suprotnom, sfušanom ekranizacijom larger than life pojedinca gubite vlastiti filmaški kredibilitet, da ne govorimo o kombinaciji ostavštine subjekta kojeg snimate i gomile hejt mejlova iz svih zakutaka zemaljske kugle.
Stoga je bilo zanimljivo provjeriti kojim putem će u filmu “20,000 dana na Zemlji” / “20,000 Days on Earth” (2014) krenuti britanski redateljski par Iain Forsyth – Jane Pollard, generalno poprilično nepoznatih autora u dokumentarnoj industriji (odradili promotivne spotove i dokumentarni serijal za Nick Cavea & The Bad Seedse).
Rezultat je visokostilizirana i pomalo bajkovita hibridna ekranizacija 20-tisućitog dana – nedugo prije 55. rođendana – australskog glazbenog genijalca na jedinoj nam planeti. “20,000 dana na Zemlji” ne prožima klasični dokumentarni narativ / estetka – Forsyth i Pollard zaogrnuli su se fiktivnim plaštom, dirigirajući vlastitim filmom poput visokobudžetne Titove masovke u kojoj je svaki kadar pomno razrađen do najmanjih potankosti, bez prostora za pogrešku ali i nepredvidljivost spontane epifanije.
Na kraju smo, htjeli-ne htjeli, umjesto dokumentarnog filma o Caveu, svjedočili visokobudžetnom, pomno planiranom i minuciozno koreografiranom dokumentarnom spotu o velikom australskom glazbeniku. Za fanove – svakako. Ali ne očekujte naročite zemljotresuće natuknice iz glazbenikove životne riznice. Bez ikakve sumnje, “20,000 dana na Zemlji” je jedno od najvećih razočaranja 2014. godine.
U atmosferi u kojoj je bitnije kako nego što, prolazimo kroz sve važnije Caveove životne postaje. Beskućništvo, heroin, suradnja s Kylie Minogue i anegdote s turneja (Nina Simone u epizodi “Donesite mi kokain, šampanjac i kobasice”). Sve premazano visokoprodukcijskim nanosima boje u kojoj opipljive metafore za intimni most između gledatelja i prikazanog glume psihijatrijski ured (razgovori o prvim seksualnim iskustvima) i glazbenikov automobil (bivši članovi benda i bliski ljudi s Caveom raspredaju o dobrim starim vremenima).
I opet – sve blazirano, pomalo pretenciozno i nedostupno, u izvrsnoj komplementarnoj simbiozi s očekivanim Caveovim nastupnim gardom.
Paljenjem reflektora Australac iz sramežljivog jednosložnog dosadnjakovića Clarka Kenta, postaje životinja koju ukrotiti može tek završni bis. “U tom trenutku mogu biti osoba kakva sam oduvijek htio biti”, kao da Australac poentira nad svojom duboko podijeljenom ambivalentnom personom. Istovremenim miksom grešnika i sveca; đankija i proroka; hermetičnog gika i nedodirljivog glazbeničkog tsunamija koji stupanjem na binu nadahnjuje, lomi i ponovno oblikuje.
“20,000 dana na Zemlji” je mogao biti toliko, toliko više… Forsyth i Pollard stvorili su vizualno raskošnu i atraktivnu dokumentarnu slikovnicu, ali bez grama Caveove esencije i čovječnosti bez pijedestalskog laskanja. Onoga što jednog velikana, nedostižni mit i ideal – barem na sekundu čini jednim od nas.
Povremeni informacijski grumeni zlata (“Ne znaš što pjesma predstavlja dok je ne montiraš”; “Bojim se gubitka pamćenja, da neću moći nastaviti raditi ovaj posao”) tek su iznimke u izoliranim oazama koje potvrđuju pravilo tek solidnog, u konačnici antiklimaktičnog osvrta na Caveovo pedeset-i-kusur postojanje.
Ionako samodostatni Cave – koji je odavno uzemljen u vlastiti rezervoar nadahnuća, ne trebavši se dokazivati apsolutnofaking nikome – u “20,000 dana na Zemlji” djeluje umorno, potrošeno i nezainteresirano. Velikim dijelom i zbog manjka šire vizije (talenta / iskustva?) redateljskog dvojca kojom bi Australca prisilili na spuštanje garda.
Na kraju smo, htjeli-ne htjeli, umjesto dokumentarnom filmu o Caveu, svjedočili visokobudžetnom, pomno planiranom i minuciozno koreografiranom dokumentarnom spotu o velikom australskom glazbeniku. Za fanove – svakako. Ali ne očekujte naročite zemljotresuće natuknice iz Caveove životne riznice. Bez ikakve sumnje, “20,000 dana na Zemlji” je jedno od najvećih dokumentarnih razočaranja 2014. godine.
