Uparenim filmovima “Dosje Labudović: Nesvrstani” (Poppy Pictures / Survivance / Restart / Kino; 2022.) i “Dosje Labudović: Filmske gerile” (Poppy Pictures / Survivance / Restart / Kino; 2022.) srpska se redateljica Mila Turajlić prije koju godinu razmjerno nostalgično osvrnula na Pokret nesvrstanih, posluživši se kao vodičem desetljećima nedirnutom filmskom građom iz Republičke ustanove Filmske novosti u Beogradu, najviše onom što ju je snimao Stevan Labudović, jedan od najzaposlenijih snimatelja tog poduzeća.
Zbog srodnosti teme i niti vodilje, rečena ostvarenja u sjećanje priziva dokumentarni esej “Nedovršen kalendar” / “An Incomplete Calendar” (2026), cjelovečernji prvenac Sanaz Sohrabi, iranske autorice sa životnom i radnom adresom u kanadskom Montrealu, u nas premijerno prikazan na 19. Subversive Film Festivalu. To se djelo osvrće na slično udruživanje u približno isto vrijeme, ono zemalja bogatih naftom, uglavnom svježe dekoloniziranih i osamostaljenih, spremnih preuzeti upravljanje dragocjenim darovima prirode iz svoga tla te tako izići iz sjene i postati važnijim svjetskim gospodarsko-političkim čimbenicima. Učinilo se tada da nafta prestaje biti puka tržišna roba pod kontrolom zapadnih korporacija i postaje politička alatka antikolonijalnog otpora, panarapske solidarnosti i projekta Trećeg svijeta.
Prva konferencija nesvrstanih država, s dvadeset pet predstavnika zemalja tog opredjeljenja, održana je u Beogradu, u rujnu 1961. Utemeljiteljska konferencija OPEC-a, Organizacije zemalja izvoznica nafte (Organization of the Petroleum Exporting Countries) održana je u Bagdadu u Iraku, u rujnu 1960., s pet država osnivačica – Iranom, Irakom, Kuvajtom, Saudijskom Arabijom i Venezuelom. Sve članice OPEC-a, i sve koje su mu se poslije pridružile, bile su i članice Pokreta nesvrstanih.
OPEC postoji i danas, s deset članica (najviše ih je bilo petnaest), Pokret nesvrstanih (NAM – Non-Aligned Movement) također, s čak sto dvadeset jednom članicom. No obje su odavna izgubile negdašnju važnost, utjecaj i ugled, svojedobno stečene zahvaljujući zastavi optimističnog humanizma, poruci nade u snagu zajedništva i moć solidarnosti kao sredstva otpora imperijalizmu i kapitalizmu.
Kao što je Mila Turajlić u nesvrstanost zavirila kroz prizmu poprilično zaboravljena Labudovićeva djelovanja, Sanaz Sohrabi kao polazište uzima nikad naročito popularnu, sad već posve opskurnu LP-ploču “Rhymes and Songs for OPEC” Zbora središnjeg sveučilišta u Caracasu u Venezueli (Orfeón Universitario de la Universidad Central), objavljenu 1980. pod pokroviteljstvom venezuelske državne naftne tvrtke Petróleos de Venezuela, kao slavljenički doprinos dvadesetoj obljetnici OPEC-a.
Prigodom istraživanja, autorica o tom albumu među dokumentima i publikacijama OPEC-a nije našla ni spomena, već je za nj doznala malne slučajno, pretražujući internet. “OPEC nisu samo trgovci naftom, pravi OPEC su ljudi, muškarci, žene, djeca…”, tipično se frazeološki govori u ondašnjem televizijskom promotivnom prilogu izdanja na kojem venezuelski zbor izvodi trinaest pjesama, koliko je tad članica OPEC-a, svaku u tradicijskom melosu pojedine zemlje. Čime se, je li, slavi uspješno zajedništvo u raznolikosti i tomu slično.
Mjesec-dva potom, Irak je zaratio s Iranom. OPEC, zajednica udruženih i dobronamjernih, napala je samu sebe, u godini obljetničkog slavlja došlo je do urušavanja. Ne toliko samog saveza – on je, vidimo, opstao – koliko plemenite ideje koju su mnogi u nj učitali, a njome se djelomično i sam dičio. I ovdje, slično kao u spomenutim filmovima Mile Turajlić, autorica žaluje zbog neminovne, okrutne zbilje gašenja nade u bolji, plemenitiji svijet, koja je, mada utopistički nerealna, razmjerno uvjerljivo plamsala ne samo u prvim godinama djelovanja oba saveza. Kalendar – plan, zamisao, obećanje – ostao je nedovršen.
“Nedovršenim kalendarom” Sanaz Sohrabi će navlastito iznijeti priču iz koje će zainteresirani dobiti dobar skraćeni uvid u dio ranije povijesti OPEC-a, no to je ponajprije priča o razočaranju i o još jednom primjeru iznevjerivanja ideala o zalaganju za opći boljitak.
Umjetnica šireg spektra, Sohrabi “Nedovršen kalendar” gradi na razmeđi filma i videoinstalacije, pristupivši oblikovanju naizgled gotovo elementarnom jednostavnošću. Očitovanom ponajviše u tomu što se dobar dio ostvarenja sastoji od statičnih kadrova koji iz okomice bilježe razne artefakte – poštanske marke, pisma, časopise, fotografije, dokumente i ino vezano uz promociju OPEC-a u danima bujanja – na ravnoj površini, kao na običnom stolu, koje netko (autorica?) pokazuje, premeće, preslaguje rukama. Svedeno na osnove, gotovo kao kakav element-film. Doduše, praćen izvanprizornim glasom i glazbom, ali svakako snažne asocijacije na tu vrstu predstavljanja. Ili na izlaganje pomoću grafoskopa, još jedne naprave iz ropotarnice nekoć popularnih vizualnih pomagala.
S obzirom na to da i prikazani materijali i tematski sadržaj glavninom pripadaju sedmom i osmom desetljeću prošloga stoljeća, takav Sohrabin izbor privlačno nas dodatno ukotvljuje u to vrijeme, što će, osjetivši dah tehnički nespretne zastarjelosti, vjerojatno oćutjeti i oni koji za grafoskop i element-film nisu nikad ni čuli.
Tempo “Nedovršenog kalendara” načelno se doima usporenim, a cjelina audiovizualno oskudnom. No ekranom neprestano promiču brojne pokretne i nepokretne slike, često u zanimljivim vizualnim kolažima, višestrukim umetnutim ekranima, nerijetko na slikovnoj pozadini. Malo kad kao izravna ilustracija govorenog teksta, uglavnom kao ravnopravno, pretežno vrlo zanimljivo gradivo, a kako sve konkurira jedno drugomu, gledatelj je ponukan aktivno povezivati i sastavljati djeliće mozaika i sam graditi značenje.
Uz autoricu, kroz film nas glasom – razmišljanjima, komentarima, sjećanjima, tumačenjima – vodi još nekoliko upućenika, svjedoka i sudionika, uglavnom neviđenih i nepotpisanih, pismeno identificiranih tek na odjavnici. Sve uz pratnju tihe i suzdržane, ali osjetne tonske pozadine, glazbe mahom sazdane od potmule škripe, cviljenja i jecaja, što asocira na zvukove rada naftnih postrojenja i namah razvija osjećaj nelagode, ne sluteći na vedrinu.
“Nedovršenim kalendarom” Sanaz Sohrabi će navlastito iznijeti priču iz koje će zainteresirani dobiti dobar skraćeni uvid u dio ranije povijesti OPEC-a, no to je ponajprije priča o razočaranju i o još jednom primjeru iznevjerivanja ideala o zalaganju za opći boljitak.