Uz učestale migracije u Europu, mnogo učestaliji postali su i angažirani dokumentarni filmovi koji bilježe iskustvo izbjeglištva. Manje inventivni primjerci ovog neslužbenog žanra, izbjeglice zatječu na njihovim europskim odredištima, gdje kameri pripovijedaju linearna i melodramatska sjećanja na svoj put i okolnosti koje su ih prisilile na bijeg. Bolji i potresniji dokumentarci o izbjeglicama – poput dobitnika Velikog pečata za najbolji međunarodni film ovogodišnjeg ZagrebDoxa, “Lisice pod ružičastim Mjesecom “/ “A Fox Under a Pink Moon” (Mehrdad Oskouei, 2025.) – najčešće su sazdani od sirovih snimaka unutrašnjosti kombija i neasfaltiranih puteljaka osvijetljenih zaslonima mobitela. Likovi krijumčara u ovakvim su filmovima prikazivani kao reketari ili prevaranti koji očajne izbjeglice pljačkaju, ostavljaju na nepoznatim mjestima, ucjenjuju rastućim troškovima ili izlažu nasilju graničnih policajaca.
“Besane noći” / “Waking Hours” / “Ore di veglia” (2025) talijanskih redatelja Federica Cammarate i Filippa Foscarinija ponudu dokumentarnih filmovima o migracijama dopunjuju naslovom koji ne prati izbjeglice, nego klan afganistanskih krijumčara koji, nadomak srpsko-mađarske granice, osmišljava logistiku putovanja novih skupina izbjeglica, vrijeme krati razgovorima oko logorske vatre te se krije od granične policije. Uz izmještanje žarišta na krijumčare, Cammarata i Foscarini tvore vizualno i pripovjedno visoko konceptualan dokumentarni film.
Kako bi što vjernije prikazali svakodnevicu krijumčara koji su prisiljeni djelovati noću, dvočlana se filmska ekipa uz minimalnu opremu pridružila krijumčarima na bdijenjima u mrklom mraku, koja definiraju ugođaj te vizualni prosede filma. Redatelji su ujedno vjerni potpuno opservacijskom dokumentarističkom pristupu: s krijumčarima ne razgovaraju, ne utječu na tijek njihovih dana niti ih potiču na interakciju s kamerom. Također, ni nju samu ne pomiču kako bi bolje zahvatili dijelove kadrova u kojima se nešto doista i događa.
Činjenica da autorski dvojac ne koristi ni artificijelne izvore svjetlosti kojima bi kadar učinili vidljivim, manjim je dijelom proizvod estetske odluke, a većim imperativ izbjegavanja pozornosti policije i jamčenja sigurnosti svojih protagonista. Umjesto toga, oslanjaju se na prirodno ili nepriređeno osvjetljenje prisutno u onome što krijumčari spontano čine, poput paljenja logorske vatre, uključivanja zaslona mobitela ili dohvaćanja upaljača. Konačni ishod njihovih napora rijedak je prikaz ljudskosti krijumčara, čiji je estetski profil posvemašnje tmine zbog očitih ograničenja dokumentaristički autentičan, no i zamoran.
Nakon nekoliko uvodnih kadrova bjeline koji crnom tipografijom kreditiraju autorski tim, “Besane noći” sazdane su od osamdeset minuta tame. Pojedini su krijumčari anonimizirani činjenicom da ih ne vidimo i ne razumijemo širi kontekst onoga što govore, pa unutar života podređenih skrivanju slušamo fragmente njihovih telefonskih poziva ili međusobnih razgovora. Zabilježeni pregovori oko ruta ili honorara pritom manje nalikuju nasilničkim ultimatumima konvencionalnih prikaza krijumčara nego smirenom, logističkom računovodstvu. Krijumčari uz svjetla zaslona mobitela svojim sugovornicima izlažu koliko ljudi mogu prevesti i koje su rute trenutno najsigurnije, pristojno dodajući da će honorar primiti tek nakon obavljenog posla.
U svojim međusobnim razgovorima, klan krijumčara dijeli svoja iskustva s različitim graničnim policijama ili vrijeme krati ležernim razgovorima nevezanim s prekarnim uvjetima koji ih okružuju. Dva krijumčara razmjenjuju pohvale talijanskoj graničnoj policiji, koja je drastično manje okrutna od državnih tijela svojstvenih Šengenskoj zoni, a europske zemlje doživljavaju kao neprijateljske zajednice nevoljne dati im priliku za integraciju. Kada ne razmišljaju o onome što upravo čine, krijumčari vode ugodne telefonske razgovore sa svojim obiteljima i prenose pozdrave rodbini, a malu skupinu muškaraca oko logorske vatre zatječemo u živahnoj raspravi o vokalnoj izvedbi afganistanskog folk pjevača čiju glazbu potiho slušaju iz prijenosnog zvučnika.
Redateljski dvojac na realizmu etičke višeslojnosti krijumčarskih mreža pritom donekle posustaje jer je odabir montiranih razgovora odveć željan oboriti stereotipe ili rehabilitirati krijumčare kao progresivne ljude…
Odmicanjem filma, meditativni ambijent beskonačne noći od autorske dosjetke koja svakodnevicu krijumčara prenosi onakvom kakva doista jest – provedenu u mrklom mraku, katkad prekinutom škljocajem upaljača ili uključivanjem mobitela – gubi svoj izvorni učinak. Estetski profil filma koji opservira ljude prisiljene izbjegavati svaki izvor svjetla koji bi mogao privući pozornost policije, svodi se na posve crne kadrove čiji rubovi možda zahvaćaju tračak lica ili pokoji ruksak na tlu. Premda Cammaratijev i Foscarinijev paralelizam zacrnjenog prosedea i nevidljivog svijeta krijumčarenja izbjeglica nije lišen vrijednosti, isti filmu ipak uskraćuje narativnu i vizualnu dinamiku koja bi gledateljstvo potakla na nastavak gledanja. S druge strane, ako film nastavimo gledati, razgovori krijumčara koji se tiču samog krijumčarenja neprocjenjiv su uvid u međusobne odnose izbjeglica, krijumčara i granične policije. Kao Afganistanci koji su iz Afganistana izbjegli zbog političkih pritisaka ili potrebe da pronađu zanimanje kojim će moći uzdržavati svoje obitelji, prikazani krijumčari obiluju međusobnim suosjećanjem, a razumiju i motive izbjeglica kojima pomažu.
Protivno čestom redukcionizmu krijumčara na svojevrsne trgovce ljudima, njihovo se poznavanje ruta i graničnih specifičnosti pojedinih europskih država dokazuje kao logistička usluga, koja izbjeglicama iz neodrživih uvjeta pomaže preživjeti. Redateljski dvojac njihove odluke da postanu krijumčari uokviruju kao ishode osobnih priča određenih antagonističkim politikama europskih zemalja, koje su arapskim imigrantima nevoljne dopustiti ravnopravno sudjelovanje u društvu. Fragmenti razgovora otkrivaju da su se u Europskoj uniji, dok su tražili zakonite poslove, uvijek osjećali nepoželjno i jedva spajali kraj s krajem, a jedan od krijumčara navodi da je tek izlaskom u Srbiju osjetio da opet može disati.
Osvijetljen logorskom vatrom, mlađahni krijumčar – koji svoje starije kolege prisno naziva “ujacima” – opisuje okrutnost hrvatske granične policije, koja u filmu preuzima ulogu nasilnika i lopova inače namijenjenu krijumčarima. Nakon podužeg razgovora o traumatičnim mjesecima provedenim u njemu nerazumljivom sustavu njemačkih zatvora, mladi krijumčar mobitelom naziva prijatelja i otvoreno govori o “zgodnim dečkima” koje upoznaje u kampu za krijumčare, te poznaniku koji ga je nekada privlačio.
“Besane noći” se zatvaraju produženom sekvencom nijeme tame, a krijumčari svoje putovanje nastavljaju kretanjem koje gledamo u negativu termalne kamere. Cammaratijeva i Foscarinijeva odluka da manihejske etičke osude krijumčara potkopaju uvidom u njihove vrijednosti i svakodnevicu, vrijedna je hvale. Film na uvjerljivosti gubi jer njihova konceptualna dosjetka komuniciranja života u mraku doslovnim mrakom ne sadrži dovoljno razgovorne dinamike da zadrži pažnju. Redateljski dvojac na realizmu etičke višeslojnosti krijumčarskih mreža pritom donekle posustaje jer je odabir montiranih razgovora odveć željan oboriti stereotipe ili rehabilitirati krijumčare kao progresivne ljude koji ćaskaju s obiteljima, prenaglašeno ustraju na sigurnosti izbjeglica koje krijumčare, i komuniciraju homo-erotsku žudnju nesvojstvenu arapskom društvu koje izrijekom i dalje doživljavaju kao svoju domovinu.