Zadatak procjenjivanja kvalitete dokumentarizma – roda koji se teškim temama bavi uz krovnu svijest da su istinite – iziskuje sposobnost razdvajanja učinka ili društvenog značaja izvanfilmske tematike i uspjeha pri prikazu te teme odabranim filmskim alatkama. U slučaju angažiranog dokumentarizma, svijest o ovoj dvojnosti postaje prijeko potrebna brana protiv nekritičke hvale formulaično osviještenih uradaka čija tematika jest sociopolitički relevantna, no koji podbacuju pri njezinom primjerenom, učinkovitom ili dostojanstvenom filmskog oblikovanju. Film “Fantomska bol Rožave” / “The Phantom Pain of Rojava” (2026) iranske dokumentaristice sa švedskom adresom, Maryam Ebrahimi, udžbenički je primjer djela koje potresnu temu ne obrađuje samo hvatanjem za zamorne formule, nego svoje navodno divljenje protagonisticama i protagonistima potkopava načinom kako ih prikazuje.
Uz trapavu i klimavu kameru, simptomatičnu za filmove željne formalno iskomunicirati činjenicu da su snimani u prekarnim uvjetima, te presnimljen pripovjedački glas sazdan od floskula, Ebrahimi film otvara svojim dječjim sjećanjima na parade umrlim vojnicima u Teheranu, a potom prelazi na kurdske gerilske vojnikinje i vojnike koji su odigrali ključnu ulogu u suzbijanju ISIS-a. Legendarna uloga vojnikinja koje su se u Jedinici ženske zaštite suprotstavile džihadističkom ženomrstvu, za redateljicu je povod gotovo plakatnoj montaži prkosnih, nasmiješenih lica žena u maskirnim uniformama – jučerašnjih junakinja – okićenim puškama uz sentimentalnu baladu.
Pretpostavljajući da su mnogi sudionici bitke u sirijskom gradu Kobaniju ostali bez udova i znajući da se vjerojatno još uvijek nalaze u Rožavi – u Sirijskom Kurdistanu, uvelike nepriznatoj autonomnoj regiji na sjeveru Sirije – Ebrahimi ih pronalazi posjećivanjem lokalne tvornice proteza. Ondje upoznaje Sorkhin, jednu od protagonista filma, koja ju potom odvodi u kuću za ranjenike ili svojevrsnu improviziranu ubožnicu za obogaljene veteranke i veterane bitke u Kobaniju. Čim kamera snimatelja Guillaumea Briqueta prođe vratima ubožnice, Ebrahimijino poštovanje spram ovih progresivnih, solidarnih i prkosnih borkinja i boraca, ustupa mjesto nečemu neugodno nalik paradi njihovih teškoća.
Veterana Fadakara, koji je u Kobaniju izgubio obje noge, upoznajemo kada se motoriziranim kolicima vozika po zgradi vičući “Gdje su mi noge?” dok traži svoje proteze. Opremljena tamnim naočalama i štapom, u pomoć mu priskače slijepa veteranka Rojda koja je u bitci izgubila oba oka, pa slijepi u ciničnom čitanju poznate poslovice ne vode slijepe, nego nepokretne. Fadakar pronalazi svoje noge i uz ostale stanarke i stanare doma toplo pozdravlja Ebrahimijino prisustvo. Upoznajući sijaset stanara i zbližavajući se sa samodostatnom, brižnom Sorkhin koja djeluje kao vođa skupine, redateljica gleda stare snimke njihovog kretanja ratištem. Dok gomila nevjerojatnu količinu floskula o “ženama koje se bore kako se nitko prije nije borio” i “predstavljaju uzor svijetu”, izjavljuje da joj snimka gdje Sorkhin autoritativno vodi gerilske borkinje i borce “oduzima dah.”
Unatoč dvojbenom pristupu dostojanstvu svojih protagonistica i protagonista, Ebrahimi ipak zahvaća njihovu povezanost, solidarnost i nepokolebljiv duh. Stanarke i stanari doma za ranjene međusobno se oslovljavaju kao drugarice i drugari, podržavajući se i ravnopravno skrbeći za održavanje doma, no čak i prizori njihovog toplog suživota boluju od autoričinog suštinski izrabljivačkog pristupa invalidnosti. Fadakar njihov zajednički povrtnjak pazi mučno se krećući po blatu, slijepa Rojda stol nakon obroka čisti ispipavajući ravne plohe i zabijajući se u druge koji stoje uz sudoper, a Zarin – snajperistica koja je u Kobaniju ključno pridonijela borbi protiv džihadističkog Daeša, u bitci paralizirana nakon ranjavanja – uvelike nefunkcionalna.
“Fantomska bol Rožave” funkcionira kao živ podsjetnik da priča koja nosi obilje potencijala za potresan i angažiran dokumentarni film, sama po sebi nije dobar dokumentarizam ukoliko nema snagu oduprijeti se privlačnosti senzacionalističke sentimentalnosti, kao ni ako si dopusti srozavanje na davno iscrpljene floskule.
Etički ideali i zbiljsko dostojanstvo likova razvidno je samo u njihovim tumačenjima razloga priključivanja borbi i njihovim doživljajima današnje političke krize u Rožavi. Na pitanje kako je mogla tako prkositi smrti, Sorkhin odgovara da je to činila zgrožena sumornom sudbinom svoje prijateljice iz djetinjstva, dogovorno udane za mnogo starijeg muškarca, koja je kao dijete rodila vlastito dijete i pritom trpjela obiteljsko nasilje. Fadakar, uz slično obrazloženje svojih uvjerenja, radi na rukopisu memoara u kojima opisuje patrijarhalno obiteljsko nasilje prema ženama iz svoje obitelji, a Rojda tumači da svoje pale suborce – kurdske mučenike – rukama prekrivaju rahlom zemljom jer ih time vraćaju prirodi.
Film je snažan i kada Sorkhin jasno obrazlaže prekarni položaj kurdskih gerilki i gerilaca u današnjem sociopolitičkom sustavu, jer su ih zapadnjački saveznici – koji su hvalili njihovu hrabrost tijekom krizne nužnosti suzbijanja prodora ISIS-a u Europu – napustili kada su sami zatrebali pomoć s priznavanjem samostalnosti Rožave i oporavkom razorene pokrajine. Umjesto slavljenih boraca protiv terorizma, junakinje i junaci filma u očima turske vlasti – s kojom Rožava graniči – postali su teroristi koji ustraju na samoproglašenoj autonomiji svoje regije. Stanarke i stanari doma prisiljeni su se skrivati jer ih Turska, sada u sasvim stranim uvjetima ratovanja visokotehnološkim oružjem, neprekidno nadlijeće dronovima natovarenim eksplozivima ili kiselinom.
Sorkhin, Fadakar, Rojda i Zarin na obližnjem groblju posjećuju svoje pale suborce i afirmiraju značaj emancipacije za koju su se žrtvovali, a Ebrahimijin dvojbeni pristup tematici invaliditeta donekle je ublažen njihovom duhovitom samosviješću. Iza pohvalnih ideala i progresivnih vrijednosti četvoro junaka, stvarnost njihovog života u Rožavi sasvim je pesimistična. Umjesto u prostoru socioekonomske slobode i jednakosti, životare u razorenoj, samoproglašenoj i uvelike nepriznatoj pokrajini, gdje su prisiljeni skrivati se kako ih turska vlast – koja ovdje funkcionira kao svojevrsna metonimija za zapad općenito – ne bi kao teroriste ubila dronovima. Arapske države koje dijele ženomrzačka uvjerenja negdašnjeg ISIS-a, jednako su ugnjetavačke kao i prije njihovog žrtvovanja, dok se reputacija jučerašnjih junaka otkriva kao lukavo laskanje kojim ih je zapad koristio kao živi štit.
Kada redateljica na koncu filma Sorkhin, Fadakara, Rojdu i Zarin opiše kao “svoje ljude” i “srodne duše”, njezina je izjava u najboljem slučaju naivno zabludjela, a u najgorem cinična: položaj savršeno zdrave, no angažirane dokumentaristice sa štokholmskom adresom nije nimalo usporediv s prekarnim preživljavanjem njezinih srodnih duša. U cjelini, “Fantomska bol Rožave” funkcionira kao živ podsjetnik da priča koja nosi obilje potencijala za potresan i angažiran dokumentarni film, sama po sebi nije dobar dokumentarizam ukoliko nema snagu oduprijeti se privlačnosti senzacionalističke sentimentalnosti, kao ni ako si dopusti srozavanje na davno iscrpljene floskule.