Nakon prologa pisanog velikim žutim slovima na crnoj pozadini, započetog tvrdnjom da se u libanonskim školama ne uči suvremena povijest, nastavljenog smjernicama o tomu kakav ćemo film gledati (“Građa je preuzeta iz više od 20 000 izvora iz raznih arhiva, narativ ne slijedi kronologiju…”), “Voliš li me” / “Do You Love Me” (2025), cjelovečernji prvenac libanonske filmašice Lane Daher slikom i zvukom jasno daje do znanja da je pred nama vibrantno djelo oblikovano izvan obrazaca, namijenjeno gledatelju spremnom na neprestana iznenađenja, na ulaganje iznadprosječnog truda u komunikaciji s onime na ekranu.
Prvi kadrovi opet su informativne tekstualne kartice, potpisi i natpisi, no sad iz drugih filmova, na tri jezika (engleski, francuski, arapski) i dva pisma (latinično i arapsko), očito iz raznih razdoblja. I sad su posrijedi pisane obavijesti, ali montirane takvom brzinom da ih ne stignemo pročitati, nego uhvatiti tek djeliće. “Imajte na umu da je ovaj film…”, “Rat je trajao 34 dana. Libanon je bio okupiran 54 dana. 1200 civila je ubijeno…”; “Likovi u ovom filmu…”; “Izraelska invazija Libanona (2024. – danas)…”; “6. srpnja 1982., izraelska vojska napada Libanon…”; “…ostali netaknuti i u miru…”…
I iz tih istržaka tematsko se žarište nadaje poprilično jasnim, a (pre)brzom izmjenom kadrova, izvorno osmišljenih da ih usvojimo u cijelosti, što nam je sad uskraćeno, ustanovljen je ton nemira, nervoze i nestabilnosti. No slika je uparena s glazbom posve drugog poćuta. Svojevrsnim bliskoistočnim psihodeličnim bluesom, otegnutom, usporenom naslovnom tužbalicom u izvedbi libanonskog sastava The Bendaly Family, što nudi samo glas pjevača i žičano glazbalo (isprva akustično, a zatim, vještim rezom na drugu snimku, električno) koje orijentalnim vijugom zvuči uvelike tradicijski lokalno. Pjevač, međutim, pjeva na engleskom, s čujnim naglaskom, pomalo nazalno, umorno, skoro lijeno, pa kad započne jadikovati: “You know, my baby, you know, you know, my baby, you know…”, nije teško pomisliti da je, moguće, riječ o parodičnom pristupu i odnosu, što sve u cjelinu unosi dašak duhovitosti.
Unatoč temi rata i razaranja, mjera humora i igre prisutna je i u slici, u opisanom postupku nizanja kadrova što ih ne uspijevamo usvojiti kako bi trebalo. Stakato slike i legato zvuka šalju oprečne signale, osebujno zbunjujući, zahtijevajući naročitu pozornost osjetila, ne dopuštajući uljuljkivanje. A onda smiraj. S otpjevanim naslovnim riječima pjesme, na ekranu se, preko širokog kadra uzbibanog plavog mora s obalnim naseljem u daljini, ispisuje istoimeni naslov filma. Neuobičajeno krupnim, velikim slovima. Bojenima žutom, bojom što ne priziva jad i nevolju, već sunce, toplinu, sreću, optimizam. Pjesma se prekida, kadar, u odnosu na prethodne poprilično dug, traje, a slijedi ga još nekoliko mirnih kadrova nemirnog mora, snimljenog u raznim prilikama i desetljećima, na raznim materijalima, raznih razina tehničke kvalitete. Vodena modrina, postojana i nepredvidljiva, staložena i opasna, stamena i burna.
Dojmovno trenje izazivaju i sljedeći kadrovi. Onaj dvojice dječaka koji kroče prema visokim valovima što se razbijaju o obalu šetnice, hodom dječje čilim, odrješitim, radoznalim i bezbrižnim, unatoč tomu što jedan od njih nema nogu, vjerojatno izgubljenu u kakvom ratnom napadu. I onaj u kojem odrasli muškarac zamišljeno snatri u prelijepu morsku plavet, da bi nakon nekoliko sekundi prekoračio ogradu i sjeo na nju s vanjske strane. Zato da bi se bolje opustio ili je namjerio samoubojstveno skočiti?
Međusobna ljubav nije glatka, ali ustrajno brodi vjetrometinama kušnje.
“U ovom gradu, sva se naša sjećanja pretaču u more”, ispisano je potom na ekranu. Običnim bijelim slovima na crnoj pozadini. Latinskim i arapskim pismom. Dodir meditativne melankolije.
Prema tim postavkama – čitko-nepregledno, tragično-vedro, brižno-humorno, brzometno-elegično, igralačko-sentimentalno, nemirno-postojano, životno-razorno – koje se zacijelo odnose i na to kako bilo Bejruta i Libanona vidi Lana Daher, pulsirat će i ostatak filma. Kompilacijskog kolaža eksperimentalnog duha, bez izvanprizornog govornog komentara i nastojanja određivanja povijesne istine. Asocijativnog panoptikuma nestabilne koherentnosti sastavljenog od građe iz libanonskih igranih i dokumentarnih, dugih i kratkih slikopisa, televizijskih vijesti, reportaža, emisija, reklama, glazbenih videa, tiskanih publikacija, glazbene zvučne i slikovne baštine, kućnih videa, podcasta, nacionalnih i privatnih arhiva, profesionalnih i amaterskih radova i uradaka…
Nekovrstan audiovizualni katalog, vrtlog zvukova i pokretnih slika mnogih formata i kakvoća, gdjekad skladan, gdjekad rubno kakofoničan, katkad će zakoračiti prema razvoju kakve priče, katkad će, bez lako primjetnog razloga, samo presjeći s jednog na drugo. Bit će tu podosta prizora iz tzv. običnog života, veselja, opuštenosti, brige, nezadovoljstva, no dojmovno, vjerojatno i zapremninom, prevladavat će slike nevolje i nesreće uzrokovanih oružanim nemirima i uništavanjima što, uz povremene prekide, traju desetljećima, a zbog čega su Bejrut i drugi gradovi i naselja često i u mnogim dijelovima tek jezivo upečatljive ruševine.
Dinamičan kaleidoskop krhotina libanonsko-bejrutskog opstojanja proteklih sedamdesetak godina, života obilježenog borbama, ratovanjima, osjećajem stalne ugroze i nesigurnosti. S tek povremenim otršcima mira, ali onoga koji, s obzirom na dosadašnju povijest ponavljanja, ne nudi zbiljsko opuštanje, već nelagodno iščekivanje novog kreševa.
“Voliš li me” ne prikazuje neku prepoznatljivu ljubavnu priču, a naslov se, najprirodnija je pretpostavka, odnosi na povezanost autorice i drugih Libanonaca sa zemljom u kojoj žive. Međusobna ljubav nije glatka, ali ustrajno brodi vjetrometinama kušnje.