Kako se razračunati s kaotičnim i proturječnim kolopletom osjećaja i uvjerenja koja prate iskustvo proživljavanja vlastite i tuđe ovisnosti? Prema češkoj redateljici Pepi Lubojacki, takav je projekt moguć samo beskompromisnim prihvaćanjem tog kaosa neurednih osjećaja i neosjetljivih postupaka, s nemalo humora i još više samokritike. Nastojeći razumjeti ciklus ovisnosti i tragičnih završetaka koji je progutao njezinu obitelj, Lubojacki u izvanredno emocionalno inteligentnom, hibridnom dokumentarnom filmu “Kad bi se golubi pozlatili” / “If Pigeons Turned to Gold” / “Gdyby gołębie zamieniły się w złoto” (2026) svoj pripovjedni okvir dijeli na dva krovna pristupa. Promišljene, jasno artikulirane i retroaktivne uvide – umjesto snimljenom materijalu ili vlastitom pripovjednom glasu – pridaje hotimično apsurdnim sekvencama proizvedenim umjetnom inteligencijom, dok ju stvarnosne snimke zatječu u izljevima bijesa, očaja, licemjerja i neprobavljenih zamjerki.
Anđeoska lica redateljice i njezinog starijeg brata Davida kao djece, amaterski animirana umjetnom inteligencijom, utvrđuju polazišnu točku priče; u razlomljenim obiteljskim aranžmanima odrastaju u češkoj stambenoj četvrti, gdje se druže i skejtaju, a potom lako dopiru do alkohola i droge. Nakon što osnovnoškolski David najavi da je postao alkoholičar, njegovo vještačko englesko pripovijedanje poručuje “Brate, nemoj me smjesta osuditi. Ne znaš ništa o meni”, a Lubojacki početak snimljenog materijala razdvaja od početka zbiljske priče o njihovoj obitelji.
Izostanak nedvosmislenog vrijednosnog usmjerenja i metež obrade traume autorica izražava uporabom gotovo svakog dostupnog hibridnog postupka. Masne blokove teksta na engleskom jeziku lijepi na snimljeni i arhivski materijal, krajnje izvještačenom umjetnom inteligencijom animira lica svojeg brata, dvojice bratića i, zbog teškog alkoholizma, preminulog oca, kolažirajući himere golubljih tijela i ljudskih očiju, dok linearnost pripovijedanja prekida zrnatim, krupnim planovima prirode. Lubojacki, iznad svega, unatoč moraliziranju koje napaja većinu njezinih zbiljskih postupaka u filmu, ne želi ispričati moralističku sagu o ovisnosti koja završava ispeglanim iskupljenjem ovisnika. Također, bez obzira na smještanje ovisnosti u obiteljski okvir, ne želi proizvesti ni frojdijanski transfer krivnje za ovisnost na loše ili nedostupne roditelje.
Premda redateljicu, njezinog brata Davida te bratiće Davida i Marca upoznajemo kao četvorku nasmiješene djece kestenjaste kose, čija se lica neprirodno pomiču uz plastične, engleske glasove, sirovi materijal sniman tijekom pet godina potom ih pretvara u odrasle ljude u uznapredovanim stanjima propadanja. Lubojackin brat David godinama je teški alkoholičar i beskućnik kojeg – ili opijenog ili posve nesposobnog stajati – zatječemo na improviziranim ležajevima u napuštenim straćarama; bratić David je pretrpio nužne amputacije obje noge, dok Marco životari kao ovisnik o heroinu. Uz retroaktivno stečenu mudrost i opasku da “samo sere po svojem bratu, pa bi trebala srati i po sebi”, Lubojacki i sebe predstavlja tragikomičnom inventurom patnji i slabosti zbog kojih bi trebala razumjeti svoju obitelj.
Do 2020. godine, računovodstvo njezinih pogrešaka uključuje dvadeset i četiri ožiljka nanesena samoranjavanjem i tri predoziranja benzodiazepinima, pa dodaje i da si je u osnovnoj školi smrskala šaku kamenom kako bi brat pazio na nju te da je kriva za umorstvo crva kojeg je kao djevojčica prerezala, uvjerena da će mu time pomoći. Ipak, Lubojacki film stvara kao visoko obrazovana dokumentaristica s krovom nad glavom, što ju postavlja u položaj relativne povlaštenosti zbog kojeg se čitavog života, kako priznaje, osjećala krivom. Dok filmom rasipa reperske dionice sintesajzerom kao crnohumorne reference na popularnu kulturu njihovog djetinjstva, autorica svog brata snima podbuhlog i pogubljenog, premda prepunog naklonosti za svoju sestru.
Davida u bolnici upoznajemo iz kuta snimanja koji naglašava batrljke njegovih bedara, a Marco u šumi pali gumu kako bi preživio češke zime, dok naljepnice buprenorfina za apstinenciju od heroina proziva sredstvima za mlakonje. Nakon što s Davidom nahrani golubove koje je ovaj imenovao prema članovima njihove obitelji, Lubojacki duhovitim kolažem preklopljenog teksta i krupnim kadrovima golubova najavljuje središnju metaforu filma. Kao i njezina obitelj ovisnih beskućnika, golubovi “vole klupe i jedu smeće, gube udove, traže hranu i društvo, odmaraju se i bježe od stvarnosti”, pa Lubojacki afektiranim glasom koji izvire iz fotografije goluba kolažiranog s njezinim očima i usnama, gordo izjavljuje da bi golubovi bili lijepi, vrijedni poštovanja i korisni društvu ako bi se pozlatili. Dakako, golubovi se ne mogu pozlatiti snagom volje, kao što sličan iskaz discipline – oprečan empirijskoj stvarnosti liječenja ovisnosti – ne možemo očekivati od ovisnika.
Dok pet godina pratimo Davidove rijetke uspone i nebrojene padove, koji pronalazi loše plaćene poslove i privremeno se seli u derutne stanove, samo kako bi te iste poslove zbog alkohola izgubio i opet završio na ulici, Lubojacki unutar animiranih kolaža pripovijeda iz gledišta medicinskog i psiho-socijalnog razumijevanja ovisnosti. Artificijelna mimika četvero djece poučava nas o povratnoj sprezi dopamina u mehanizmu ovisnosti i prepoznaje da spektar ovisnosti nadilazi uobičajene spomene droge i alkohola, a autoričin nagon da sudbinu svoje rodbine vezuje uz ovisničke roditelje i nesavršene uvjete odrastanja, smjesta sprječava značajnom izjavom da se oporavku ne primičemo okrivljavanjem.
Kao što u dva sata filma ne možemo previdjeti ljudskost i složenost njezinih – gotovo uvijek pijanih ili drogiranih – rođaka, redateljica shvaća da će bratu istinsku ljubav iskazati samo ako ga zavoli kao cjelinu koja uključuje i njegov alkoholizam, umjesto da ljubav uvjetuje njegovim oporavkom od ovisnosti.
Moguća odgovornost njihovih kaotičnih obitelji ublažena je empirijski poduprtim stavom da svaki oblik nesigurnosti ili straha – u djetinjstvu ili u odraslosti – povećava vjerojatnost pribjegavanja neodrživim tehnikama emocionalne samoregulacije, a umjetnom inteligencijom generirana četvorka sveznajućih dječjih pripovjedača, potom tumači da ovisnička ponašanja materijalno utječu na autonomiju čeonog režnja, dijela mozga zaduženog za planiranje i donošenje odluka. Lubojacki barata s dovoljno samokritike za priznanje da desetljeća njezinog odnosa s bratom i bratićima nisu bila karakterizirana tom stoičkom i znanstveno informiranom staloženošću. U prostorima skvotova, polupraznih stanova i jeftinih hostela, ona ponižava Davida ustrajanjem na njegovom navodnom manjku discipline i stavu da alkohol voljno odabire umjesto sudjelovanja u obitelji. Uz izobilje pogrešno usmjerene ljubavi, Lubojacki također plače, vrišti i Davida preklinje da joj dopusti da mu plati smještaj u hostelu, kako se ne bi pridružio pokoljenju beskućnika koji ne prežive češke zime.
Prevlačeći slojeve reperskih sintesajzera preko slojeva kolaža, samoironične uporabe umjetne inteligencije i sumornog snimljenog sadržaja, redateljica bihevioralno iskupljenje koje se u umjetnosti obično povjerava ovisnicima, namjenjuje samoj sebi. Nakon čitavog života razračunavanja s razorenom obitelji, Lubojacki svojeg mrtvog oca mitologizira u lik očigledno nepodudaran s onime što joj je otac – kao teški alkoholičar – nudio, a propovijedanjem i očajavanjem ne postiže pomake u oporavku svoje rodbine.
Kao što u dva sata filma ne možemo previdjeti ljudskost i složenost njezinih – gotovo uvijek pijanih ili drogiranih – rođaka, redateljica shvaća da će bratu istinsku ljubav iskazati samo ako ga zavoli kao cjelinu koja uključuje i njegov alkoholizam, umjesto da ljubav uvjetuje njegovim oporavkom od ovisnosti. Kad uvidi mizeran postotak izliječenih ovisnika koji se u čitavom historijatu liječničkih napora na koncu ipak nisu vratili svojoj ovisnosti, Lubojacki samoubilačkim žarom zaključi da će njezin film o ovisnosti značajniji društveni učinak ostvariti ako se njegova redateljica prije premijere ubije, pa se sama prijavljuje na psihijatriju.
Jedini lik koji se od ovisnosti oporavlja Lubojackin je rođak David, koji tijekom amputacija nogu u bolnici upoznaje partnericu čija će podrška postati preduvjet njegove apstinencije. U jedinom mogućem optimističnom završetku njezine priče – ili, njezinim riječima, ne priče, nego snimanog materijala – Lubojacki kuću svojeg oca pretvara u topao i osoban dom prepun referenci na svoje i bratovo djetinjstvu te njihove interne šale, a s bratom potom odlazi i na festivalski nastup njihovog omiljenog izvođača. Golubovi se, očekivano, ne pozlaćuju, jer to od njih nismo ni smjeli očekivati. Onkraj mondenog terapijskog slenga okidača, trauma, nesretnih djetinjstava i omogućavanja tuđih ovisnosti, autorica – u stanovitoj katarzi – prihvaća život neprekinute brige za uspone i padove rođaka koje sad poima kao cjelovite ljude, što, uostalom, i jest jedini doista suosjećajan oblik ljubavi.

