Na kraju treće sezone esejističkog serijala “Rockdocs” o glazbenom dokumentarnom filmu, vraćamo se praktički na sam početak. “T.A.M.I. Show” (1964) redatelja Stevea Bindera smatra se prvim američkim koncertnim rock filmom u povijesti, a dugo je držao i titulu prvog rock filma uopće, sve dok prije nekoliko godina nije ponovno pronađen dotad izgubljeni australski film Leeja Robinsona iz 1959. godine jednostavno nazvan “Rock ‘n’ Roll”.
I sam “T.A.M.I. Show” (naslov je skraćenica od “Teenage Awards Music International”, pojma koju sasvim sigurno nije izmislio nitko mlad i cool u to doba) dugo je bio nedostupan, osim u dijelovima koji bi bili prikazivani na javnim televizijama, a to se promijenilo kad ga je Kongresna knjižnica 2006. odredila za čuvanje u Nacionalnom filmskom registru kao djelo od kulturne, povijesne ili estetske važnosti, što je naknadno dovelo i do objavljivanja na DVD-u uz scene koje su prethodno iz pravnih razloga bile izbačene.
Osim što se diči svojim pionirskim statusom, “T.A.M.I. Show” ima još jednu posebnu vrijednost – svjedoči o “vremenima koja se mijenjaju”, kako je na početku te iste 1964. godine kad je snimljen, pjevao i glasnogovornik generacije. Vizualno, riječ je o seriji nastupa pop i rock izvođača, snimljenoj u televizijskom studiju tijekom dva dana, koja više djeluje kao na dva sata produženi segment glazbenih gostovanja u popularnim emisijama, nego kao ono što ćemo ubuduće nazivati koncertnim filmom. No, već iz izboru lineupa jasno je da gledamo povlačenje scene pop idola koji sviraju za teenyboppera i usponu onoga što će se nazivati kontrakulturom šezdesetih; nešto izazovnije, seksualno napetije i glazbeno uzbudljivije od ulaštenih konfekcijskih hitova s radiovalova, a koji su bili prihvatljivi i roditeljima američkih tinejdžera.
Upravo takva glazba bila bi u fokusu “T.A.M.I.Showa” da je izveden onako kako ga je njegov producent Lee Savin zamislio. Po njemu je glavna zvijezda trebala biti Lesley Gore, mlada pjevačica koja je godinu dana ranije osvojila američke top ljestvice svojim hitom “It’s My Party”. Srećom, u ulogu glazbenog ravnatelja doveden je Jack Nitzche, glazbenik, skladatelj i aranžer koji se proslavio kao desna ruka kontroverznog i manijakalnog genija Phila Spectora, zaslužnog za širenje glazbenog spektra filma na najuzbudljivije izvođače koje ćemo u njemu vidjeti.
Crnačka glazba dotad je živjela u vlastitom svijetu i šira bijela publika nije bila upoznata sa zvukom Motowna, etikete iz Detroita kojom su harali izvođači poput Marvina Gayea, The Miracles predvođeni Smokeyjem Robinsonom te The Supremes s Dianom Ross i Florence Ballard, a koji će svi nastupiti u “The T.A.M.I. Showu”. Još manje im je poznata bila energija koju je u svoje nastupe unosio James Brown, a čiji je nastup postao ono po čemu će ovaj koncertni film najviše ostati upamćen.
Nakon blesavog uvoda s pjesmicom “Here They Come (From All Over the World)” koju u kopiranom stilu The Beach Boysa izvode voditelji programa, duo Jan and Dean, u kojoj pjevaju o svim izvođačima koje ćemo gledati, usput pogrešno najavljujući The Rolling Stonese kao bend iz Liverpoola, dok se voze na motociklima, skateboardima i autićima, na pozornicu stupa čovjek od kojega je sve krenulo, Chuck Berry. Već tada veteran scene s “Johnny B. Goode” čije majstorstvo još više dolazi do izražaja kad od njega izvedbu “Maybellene” preuzima engleska beat grupa Gerry and the Pacemakers, parnjaci u tzv. Merseybeat sugrađanima Beatlesima, s kojima su dijelili menadžera u Brianu Epsteinu i producenta u Georgeu Martinu.
Oni i Berry međusobno će se izmjenjivati na pozornici Santa Monica Civic Auditoriuma pred mnogobrojnom mladom publikom, dok iza njih paradiraju go-go plesači pod ravnanjem koreografa Davida Wintersa, a među kojima je, zanimljivo, bila i Teri Garr, buduća glumica koja će dvadesetak godina kasnije biti nominirana za Oscar za svoju ulogu u komediji “Tootsie” (1982) Sydneyja Pollacka. Treba spomenuti i to da je film snimljen tad revolucionarnom tehnikom zvanom electronovision, pretečom televizije visoke definicije, koja se mogla lako prilagoditi za prikazivanje na velikim kinoekranima.
Prvi predstavnici Motowna na pozornici bit će The Miracles; njihove tri pjesme na repertoaru su izvrsne, premda je danas malo nelagodno gledati kako crnački sastav izvodi “Mickey’s Monkey” u kojoj doslovno glume majmune dok publika sastavljena gotovo isključivo od bijelih tinejdžerica vrišti u euforiji. Nakon njih Marvin Gaye djeluje kao gospodin, a njegova završna točka “Hitch Hike” bit će toliko dobra da će The Rolling Stones tu pjesmu obraditi na svojem narednom albumu “Out Of Our Heads” sljedeće godine.
Premda smo u ranijim recima Lesley Gore gotovo otpisali kao reakcionarnu snagu ovog lineupa, ipak joj se mora priznati točka koju bi se također moglo opisati revolucionarnom u prvoj polovici šezdesetih. Naime “You Don’t Own Me”, pjesma koju će kasnije i sama smatrati svojim zaštitnim znakom, čak i više nego prethodno spomenutu “It’s My Party”, vjerojatno je prva pjesma u povijesti pop glazbe koju bi se moglo prozvati punokrvnom feminističkom himnom i prvim metkom mainstream pop kultura ispaljenim u smjeru rodnih uloga propagiranih u patrijarhalnim okvirima poslijeratne Amerike. A otpjevala ju je djevojka čija je majka, kako kažu tračevi, za vrijeme snimanja ovog filma među mladim izvođačima tražila potencijalnog partnera kako bi osigurala dodatni publicitet za karijeru svoje kćeri.
Nakon nje svojih pet minuta dobivaju i spomenuti voditelji programa čiji surfer dude pop zvuči smiješno, budući da nemaju ni mrvicu talenta braće Wilson i Mike Lovea iz The Beach Boysa, koji nastupaju iza njih i odmah ih šalju u zaborav. Menadžment kalifornijskih slavuja zadržao je negative njihovih nastupa, pa do nedavno njihov nastup nije bio dostupan u okviru ostatka filma. Premda će genij Briana Wilsona u potpunoj snazi zasjati tek za dvije godine na albumu “Pet Sounds”, bend je već i dotad natukao dovoljno hitova koji mogu posramiti veći dio ostatka lineupa, a izvedbe “Surfin’ U.S.A.” i “I Get Around” mogu se lako proglasiti kultnima.
Za razliku od njih, Billy J. Kramer and The Dakotas neće ostati upamćeni kao bend posebno trajne vrijednosti, a jasno je i zašto iz njihove točke s četiri samodopadne pop pjesme, od kojih ni jedna nije posebno upečatljiva, za razliku od odličnih The Supremes čije “Run Run Run”, a pogotovo “Baby Love” donose zvučnu magiju Motownovog dežurnog autorskog trojca Holland–Dozier–Holland u njezinom punom sjaju.
A zatim će se reflektori usmjeriti na bend The Barbarians koji tijekom filma služi kao prateći sastav, ali u izvedbi “Hey Little Bird” pokazuje se zanimljivijim od nekih izvođača koje su pratili. U njihovoj postavi posebno u oči upada jednoruki (!) bubnjar Victor “Moulty” Moulton koji je s četrnaest godina izgubio šaku u nesreći s eksplozivnom napravom, da bi kasnije svirao s protezom na koju bi se prikačila bubnjarska palica. Moulty će kasnije svoju priču otpjevati u istoimenom manjem hitu benda, a posebno je zanimljivo da će mu kao prateći sastav na toj snimci umjesto njegovog benda svirati članovi Leon & The Hawks, koji će ubrzo zatim ostvariti svjetsku slavu prvo kao bend Boba Dylana, a onda kao samo The Band.
Ipak, sve što ste vidjeli u prvih sedamdeset i pet minuta ovog filma zapravo je jedna produžena uvertira u njegovo finale. Izvan dosega kamera, u svlačionicama bendova, vladala je velika napetost. James Brown, nedodirljivi kralj funka i soula nije želio dopustiti da itko nastupi poslije njega. Ipak, bilo je tu i nervoze jer se pročulo da su The Rolling Stones poveli novi krak britanske invazije u Sjedinjene Države. Nakon što su The Beatles pomeli ljestvice, zločesti dečki iz Londona godinu dana ranije krenuli su na vlastiti pokušaj osvajanja velikog tržišta preko oceana i nije sve teklo glatko. Sljedeće godine već se pročulo da su njihovi koncerti nabijeni uzbudljivim ritmovima bluesa i seksualnom energijom, kojom je prvenstveno isijavao Mick Jagger u svojim plesovima, dok bi im koncerti obično završavali tako da su spašavali živu glavu u bijegu od pomahnitalih obožavateljica koje bi nahrlile na pozornicu.
Brown je, dakle, morao dati sve od sebe. A dao je i više. Već su uvodne “Out of Sight” i “Prisoner of Love” i više nego sjajne, ali ono što slijedi s “Please, Please, Please” nitko nije očekivao, vjerojatno ni sam prateći bend The Blue Flames na pozornici, a možda ni James Brown. Izvedba se provlači na skoro deset minuta, Brown cvili i jeca, pada na koljena u poznatoj točki u kojoj ga članovi benda tješe, pokrivaju plaštom i odvlače s pozornice, samo da bi on odgrnuo plašt i doteturao nazad do mikrofona i ponovio cijelu priču još teatralnije, s još većim jecajima. I to sve ponovilo se ne jednom, ne dvaput. Čak niti triput, već četiri puta!
Nakon toga ostat će dovoljno vremena i za “Night Train” u kojoj će Brown pokazati svoj nevjerojatan rad stopala i zašto je uostalom nosio nadimak “The Hardest Working Man in Showbusiness”. Autor Bob Spitz svojoj netom objavljenoj biografiji The Rolling Stonesa spominje i anegdotu kako je u postprodukciji ovdje bilo potrebe i za nekim montažnim zahvatima. Kaže, naime, da se, kad bi se zvuk dovoljno pojačao, mogli čuti glasovi bijelih kalifornijskih tinejdžerica kako viču: “Fuck me, James!” Ne treba dodatno pojašnjavati kako je takvo što 1964. bilo ravno anatemi.
The Rolling Stones nakon Brownovog nastupa realno nisu mogli ništa. I oni sami bili su pod dojmom njegovog uzavrelog nastupa, a ni studijsko okruženje iz njihove točke nije moglo izvući ono što su na nesputanim koncertima radili svojoj publici. No daleko od toga da je njihov nastup bio loš ili nezanimljiv. Započeli su ga odavanjem počasti čovjeku koji je otvorio koncert, velikom Chucku Berryju, njegovom pjesmom “Around and Around”, da bi nastavili s odličnom “Off the Hook”, a zatim i hit šlagerom “Time Is On My Side” koji je prije njih proslavila Irma Thomas.
Možda najbolja točka njihovog nastupa bila je “It’s All Over Now”, koju je ranije te godine snimio bend The Valentinos njezinog autora Bobbyja Womacka, a po dolasku Stonesa u Ameriku s njom je Engleze upoznao radisjki DJ Murray the K. Stonesi su je deset dana kasnije i sami snimili, a zatim za dva tjedna i objavili kao singl, da bi je sad predstavili i publici “T.A.M.I. Showa” uživo. Nakon toga uslijedit će još i “I’m Alright” te “Let’s Get Together”, za vrijeme koje će u skladu s njezinim naslovom na binu ponovno izići svi plesači i izvođači u veseloj masovki, uključujući i Jamesa Browna. Više mu nije bilo bitno što nije nastupao zadnji – i ovako je pobijedio.
Šest desetljeća nakon objave, “T.A.M.I. Show” možda ne spada u samu vrhušku najboljih ostvarenja u žanru koncertnoga filma, ali činjenica da je među prvim takvim naslovima uopće, kao i to da su njegove određene sekvence zaista postale klasičnima u svojem pretkazanju nadolazećeg vala kontrakulture, dovoljna je da opravda status koji mu je dodijelila Kongresna knjižnica na svakom od istaknutih područja, kao djela od kulturnog, povijesnog i estetskog značaja.
Svi tekstovi treće sezone “Rockdcsa”:
1. “Monterey Pop” – Rađanje rock festivala
2. “David Byrne’s American Utopia” – Više od koncerta
3. “Big Time” – Waitsove divlje godine
4. “Joe Strummer: Neispisana budućnost” – Mnoštva u sukobu
5. “T.A.M.I. Show” – Revolucija u zraku
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.