Na početku treće sezone “Rockdocsa”, serije eseja o nekim od najzanimljivijih naslova iz žanra glazbenoga dokumentarnog filma, ponovno se vraćamo daleko u prošlost, odnosno među prve uratke koji su pionirski odredili neke od glavnih smjernica ovoga žanra. Ovaj projekt započeo je osvrtom na film D.A. Pennebakera “Dont Look Back” (1967), u kojemu je pratio Boba Dylana na njegovoj prvoj turneji po Velikoj Britaniji, a sada se ponovno okrećemo istom redatelju i njegovom “Monterey Popu” (1968), jednom od prvih pravih koncertnih filmova u onom obliku u kakvom ih poznajemo i danas.
Riječ je o videozapisu zabilježenom na manifestaciji iz naslova filma, Monterey International Pop Festivalu, održanom u trodnevnom periodu između 16. i 18. lipnja 1967. godine u kalifornijskom Montereyu. U pitanju je jedan od prvih višednevnih festivala, i svakako prvi po pitanju isključivo rock (odnosno, prema tadašnjoj klasifikaciji, kako vidimo iz imena filma, pop) glazbe. Prije toga, na suprotnoj američkoj obali, u Newportu na Rhode Islandu, održavao se od 1954. Newport Jazz Festival, a pet godina kasnije u doba početka najveće popularnosti folk revival pokreta, dodan je i Newport Jazz Festival.
Ali do sredine šezdesetih dolazi do sve veće gladi za pop i rock zvukom, pa tako sve više izvođača iz tih žanrova dolazi na pozornicu Newporta. Sve ovo dovelo je do razdora između folk purista i publike sklone električnim gitarama, a koji je ostao ovjekovječen u knjigama povijesti popularne kulture, u obliku nastupa Boba Dylana kad se 1965. prvi put ukopčao u struju. Bio je to početak kraja folk festivala, no upravo su oni utrli put rock festivalima čija će povijest započeti u Montereyju. Ipak, status najslavnijeg rock festivala u povijesti pripast će onome u Woodstocku dvije godine kasnije. Neupitno je da Woodstocka ne bi bilo bez Montereyja, ali Pennebakerov film sugerira i to da je ranija manifestacija, po kvaliteti izvedbi, možda čak nadmašivala kasniji, poznatiji festival na istočnoj obali države New York.
Monterey International Pop Festival dogodio se na vrhuncu vrhunca popularnosti psihodeličnoga rocka, a popis izvođača prebacivao je i preko trideset imena. U izvornoj verziji Pennebakerovog filma završit će ih manje od polovice, a bit će zastupljeni uglavnom s jednom, rijetko dvije pjesme, koliko ih je stalo u nešto manje od osamdeset minuta ovog komada filmske i rock povijesti.
“Monterey Pop” započinje scenama postavljanja festivala, popraćene studijskom verzijom pjesme “San Francisco (Be Sure to Wear Flowers in Your Hair)” u izvedbi Scotta McKenzieja, hipijevske himne koju će pjevač izvesti u finalnom nastupu s bendom The Mamas & the Papas čiji je član John Phillips, uz Loua Adlera i Dereka Taylora, bio jedan od glavnih organizatora manifestacije. Njegov je sastav, osim udarnog termina na festivalu, osigurao i istaknutu poziciju u Pennebakerovom filmu, s također studijskom verzijom “Creeque Alley”, nakon koje slijedi i koncertni zapis njihovog najvećeg hita “California Dreamin'”; da bi se pred kraj filma vratili i s “Got a Feelin'”.
Jedan od najboljih bijelih blues bendova u povijesti, Canned Heat, u filmu nastupa s hitom “Rollin’ and Tumblin'”, te djeluje kao da je i sam dio psihodelične atmosfere festivala. Premda se njihovu glazbu ne može okarakterizirati psihodeličnom, po energiji nastupa moglo bi se pomisliti da ih pokreće isto ono ilegalno gorivo kao i pripadnike prevladavajuće supkulture na festivalu. Već tijekom njihovog nastupa uočava se i Pennebakerova tendencija da gotovo ravnomjerno snima publiku i bendove – što je jedna od osobina ovog filma koja se neće pretvoriti u jedno od nepisanih pravila žanra.
Simon & Garfunkel svakako su bili veliko ime u tom razdoblju, ali folk duo djeluje gotovo štreberski u usporedbi s većinom drugih izvođača u filmu – kao da im je više mjesto u Newportu nego u suncem i tripovima natopljenoj Kaliforniji. Ali zato trubač Hugh Masekela, čovjek kojega su prozvali ocem južnoafričkoga jazza i grleni borac protiv tamošnjeg apartheida kojeg će po pitanju svjetske slave od zemljaka nadmašiti možda samo kralj afrobeata Fela Kuti, donosi pravu glazbenu bombu u svojoj briljantnoj izvedbi “Bajabula Bonke (The Healing Song)”.
Jefferson Airplane tada su bili jedno od najslavnijih imena kalifornijske psych scene, a njihove izvedbe pjesama “High Flying Bird” i “Today” zabilježene u “Monterey Popu” navodno su toliko opčinile francuskoga sineasta Jean-Luca Godarda, da je odlučio režirati “One A.M.” (skraćemo od “One American Movie”) u suradnji s Pennebakerom, za koji su članovi ovog benda snimljeni kako sviraju na krovu njujorškoga hotela godinu dana prije nego će se tim trikom u povijest upisati Beatlesi u Londonu. Film nažalost nikad nije završen.
“Monterey Pop” zaslužan je za nekoliko glazbenih izvedbi koje će postati obveznom lektirom za svakog rokera u nastajanju, a prva od njih je “Ball and Chain” u izvedbi benda Big Brother and the Holding Company, kojemu se godinu ranije pridružila nova pjevačica Janis Joplin. Upravo njezino pjevanje ovog klasika legendarne blues kantautorice Big Mame Thornton, označit će početak slave za bend, ali i za samu Janis koja će nakon rastanka s Big Brotherom objaviti samo jedan solo album prije rane smrti. Nitko tko voli glazbu ne može se ne naježiti gledajući Joplin kako kanalizira emociju kroz krike i jauke bluesa, a lica publike puna strahopoštovanja i nevjerice koje Pennebaker bilježi svojom kamerom, svjedoče o tome da gledamo trenutak u kojemu je zvijezda rođena.
Engleski bend Eric Burdon & the Animals zatim sviraju obradu The Rolling Stonesa “Paint It Black” s frenetičnim violinskim uvodom koji je uvjerljivo najbolji dio ove izvedbe, dok inače sjajan pjevač djeluje manje uvjerljivo nego inače. Ali zato drugi prekoocenaski gosti, The Who, donose još jedan od onih nastupa za anale. Dok gledate Rogera Daltreyja kako pjeva mucajući tekst, dok razvaljeni Keith Moon mlati bubanj kao da ga želi smrviti u prašinu, a Pete Townshend doslovno razvaljuje svoju gitaru u komadiće, mogli biste s vremenskim odmakom doći do zaključka da ste svjedočili nastanku punk rocka deset godina prije nego što on postane stvarnost.
Country Joe and the Fish, čiji nas je frontmen Joe McDonald upravo ovih dana nažalost napustio, sviraju “Section 43” kao vjerojatno najčišći komad psihodelije šezdesetih zabilježen u ovom filmu. Koliko god njihov nastup bio zanimljiv, mnogo veći trag ostavit će u zapisu s Woodstocka dok sviraju svoj antiratni klasik protiv američkog angažmana u Vijetnamu, “FISH Cheer / Feel-Like-I’m-Fixing-to-Die-Rag”. Ako, pak, Otis Redding, legenda soul glazbe, na papiru zvuči kao da je zalutao na lineup ovog festivala, izvedbama živahne “Shake”, a zatim još više u srcobolnoj “I’ve Been Loving You Too Long”, pokazuje se kao jedan od najboljih izvođača cijele manifestacije.
No, ako treba izdvojiti samo jednu scenu po kojoj će “Monterey Pop” ostati upamćen kao klasik koncertnog filma, onda je to nastup The Jimi Hendrix Experience, koji svira obradu “The Troggsa “Wild Thing”. Kao da se odlučio natjecati s Townshendom u kategorije lude destruktivnosti, Jimi Hendrix će nakon bezbrojnih akrobacija i ekshibicija sa sviranjem gitare na načine za koje ste mislili da nisu uopće izvedivi, pa čak i zaletavanje s instrumentom u pojačala, pritom zamahujući kukovima u kretnjama koje i više nego očito podsjećaju na koitus, na kraju nastupa svoj Fender Stratocaster politi benzinom i zapaliti; prije nego što ga, kao i Pete prije njega, razbije u komade, dok publika sav taj kaos promatra zapanjeno i pomalo uplašeno.
Posebno je zanimljiv Pennebakerov odabir za finale svog filma, nastupa održanog u manje popularnom popodnevnom terminu. Ali osim istaknute pozicije, jednako je zanimljivo da mu je posvetio i golemi komad filma, gotovo cijelu četvrtinu. Riječ je o koncertu indijskog majstora sitara Ravija Shankara, odnosno njegovoj više od petnaest minuta dugačkoj izvedbi kompozicije “Dhun (“Dadra and Fast Teental)”, koja je svakom svojom sekundom zavrjeđuje redateljevu posebnu pozornost. Ovaj komad glazbene odiseje opojniji je od najpishodeličnije verzije psihodelične rock glazbe i jasno je zašto je ovaj inače klasični glazbenik pozvan na rokerski sajam. Kad završi sa svojom ragom, publika eruptira u ovacijama, a Shankar odlazi kroz zamišljena vrata koja su mu se upravo otvorila i koja vode u slavnu međunarodnu karijeru i slavu obilježenu koncertima, albumima i gomilom filmske glazbe koju će snimiti u narednim godinama.
Shankar je bio jedan od onih zgroženih Hendrixovim nasiljem prema svojoj gitari, ali daleko od toga da je bio jedini. Thomas W. Moore, konzervativni čelnik televizijske kuće ABC koja je financirala Pennebakerov filmski projekt, navodno je režiseru rekao kad mu je ovaj pustio scenu Jimijevog općenja s pojačalom: “Uzmi novac i odlazi. Nećemo to prikazati!” No, publika je reagirala pozitivno, a prikazivanje filma u kinima dovelo je i do toga da se rock festivali pretvore u jedan od glavnih načina konzumiranja glazbe uživo, počevši s Woodstockom.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.