U vremenu obilježenom sve raširenijim odsustvom želje za djelovanjem, lako je prepustiti moć u tuđe ruke i prihvatiti tezu da ne možemo ni zamisliti alternativu jer je naš svijet postao zbunjujući i nečitljiv medijski krajolik u kojem ništa više nije istina. Dokumentarna serija poput “The Mayfair Set” (1999), koja prati transformaciju britanske moći kroz figure poput Stirlinga, Rowlanda i Goldsmitha, pokazala je kako se globalne sile preoblikuju kroz privatne ambicije i financijske eksperimente. Niz godina kasnije, Adam Curtis s “HyperNormalisation” (2016) dodatno produbljuje tu sliku, prikazujući svijet post-istine i fikcionalnih narativa koje oblikuju političke i tehnološke elite, podastirući pritom distopijsku viziju stvarnosti. U takvom ambijentu kasni kapitalizam djeluje kao posljednja velika iluzija smisla, nudeći tek simulaciju reda u kojem je tržište postalo najmoćniji stup, financijski sektor preuzeo ulogu arbitra stvarnosti, a proizvodnja smisla se prepustila algoritmima koji održavaju krhku i površnu ravnotežu.
Financijski arhitekti moći: uspon tržišne logike
Još u “The Mayfair Set” (1999) podnaslova “Četiri priče o usponu biznisa i padu političke moći”, kroz četiri epizode Curtis prati uspon britanskih financijskih avanturista okupljenih oko elitne londonske kockarnice, Clermont Cluba: industrijalca Jamesa Goldsmitha, poduzetnika i investitora Tinyja Rowlanda i Jima Slatera te pukovnika Davida Stirlinga. Ovi, kako ih Curtis naziva, “piratski kapitalisti” u vrijeme 1970-ih i 1980-ih oblikovali su klimu Thatcherinih godina kroz novo shvaćanje moći koja više ne počiva na institucijama, industrijskom kapitalu ili dugoročnom razvoju, nego na agresivnim preuzimanjima imovine, financijskim konstrukcijama i ideji da tržište može samoregulatorno zamijeniti politiku. Njihovi rizični manevri, od preuzimanja golemih korporacija do spektakularnih burzovnih udara, prerastaju u novi poredak – građani se ne emancipiraju kroz kolektivne pokrete ili političke ideje, nego kroz potrošnju i individualne rizike, postajući investitori u beskonačnoj igri apstraktnih vrijednosti.
Ovaj narativ, koji se u kasnijim filmovima pretvara u široku dijagnozu neoliberalizma, pokazuje kako se korijeni današnjeg poretka nalaze u epizodama moći londonskih kockarnica. Curtis ovdje uspostavlja svoj zaštitni znak – prezentaciju povijesnih sila kroz gotovo groteskne ali uvijek fascinantne likove, uz odabir temeljnih figura za prikaz datog fenomena. Kritičari su mu ponekad zamjerali sklonost pretjeranom fokusiranju na pojedince, no “The Mayfair Set” pokazuje zašto su likovi toliko učinkoviti; kao personifikacija spekulativnog, predatorsko-oportunističkog kapitalizma, Goldsmith ili Rowland postaju svojevrsni mitološki bogovi razdoblja u kojem je burza preuzela primat nad industrijom.
U tom smislu, Adam Curtis tvrdi da se britanska industrija nije urušila zato što je imala pretjeranu regulaciju ili zato što su sindikati bili prejaki (što je bila službena politička priča 1980-ih). Umjesto toga, pravi razlog vidi u tome što je financijsko spekuliranje postalo isplativije od stvarne proizvodnje robe. Drugim riječima, zašto graditi tvornicu, dugoročno ulagati u radnike i strojeve kad se može kupovati i prodavati tvrtke, nekretnine ili dionice i u par dana zaraditi više nego bi zaradio tvornicom za godinu dana. Redatelj postavlja jasnu kritiku (koju u svojim drugim radovima dalje razvija) ove dominantne logike kasnog kapitalizma da se profit, umjesto proizvodnjom, stvara manipulacijom vrijednosti.
Post-istina kao ultimativna dijagnoza kasnog kapitalizma
Godine 2016. Curtis radikalizira tezu započetu u “The Mayfair Set” pozicionirajući kako je kapitalizam davno prerastao definiciju ekonomskog sistema ili društveno-političkog poretka, već postao mehanizam proizvodnje stvarnosti. U gotovo trosatnom, zgusnutom dokumentaracu “HyperNormalisation”, monumentalnom kolažu koji otkriva neuspjeh politike da se nosi sa sadašnjošću, prikazuje kako su još 1970-ih političari, bankari i tehnokrati shvatili da je svijet postao prekompleksan za upravljanje, pri čemu rješenje nalaze u zamjeni realnosti upravljivom fikcijom.
Curtis stoga prati niz figura koje su se istakle kao arhitekti suvremenih simulakruma, od bivšeg sirijskog predsjednika Hafeza al-Assada, koji stvara privid stabilne države (Zapad ga podržava jer treba stabilnog igrača na Bliskom istoku), preko tadašnjeg libijskog državnika Muammara Gaddafija, kojeg Zapad pretvara u povremenog avatara zla, zatim američkog državnog tajnika Henryja Kissingera, koji svoj pragmatični realizam pretvara u hladnu tehniku manipulacije; te do njujorških financijaša koji kompjuterskim modelima generiraju dojam kontrole nad rizikom. Sve ove fikcije funkcioniraju jer se globalno društvo već pomirilo s činjenicom da je istina zamijenjena narativima upravljanja.
U filmu “HyperNormalisation” zapravo se konačno sastaju tri već obrađivane tematske putanje ranijih Curtisovih serijala: globalni politički i ekonomski događaji, uspon digitalne tehnologije i automatiziranih sustava te novi oblici političkog otpora u Europi i SAD-u. Na političkoj putanji film prikazuje apsurdne događaje kao što je bankrot New Yorka 1975., poslovni uspon Donalda Trumpa, odnose SAD-a s Gaddafijem, pojavu doktrine bombaša samoubojica u Iranu i ratove u Iraku. Druga linija prati razvoj libertarijanske Silicijske doline i veze tehnoloških utopista s kontrakulturom 1960-ih i upozorava da kompjuterizacija i algoritmi dehumaniziraju svijet, stavljajući učinkovitost i predvidljivost iznad ljudskih potreba. Treća se pak putanja bavi neuspjehom otpora ovim političkim okolnostima, što Curtis povezuje s porastom individualizma i formama umjetnosti i glazbe 1970-ih koje su se distancirale od politike i kolektivne akcije.
Pojam hipernormalizacija Curtis je zapravo preuzeo od antropologa Alekseja Jurčaka koji je ovaj koncept uveo u svojoj knjizi o sovjetskom društvu, u kojoj opisuje život u SSSR-u 70-ih i -80-ih godina. Ljudi su znali da sustav propada, ali nisu mogli zamisliti ništa drugo, pa su svi – i političari i građani – održavali privid normalnosti, a s vremenom je ta kolektivna fikcija postala nova stvarnost. Danas taj fenomen, postulira Curtis, ponovno odjekuje u eri društvenih mreža u SAD-u, manifestirajući se kao stanje u kojem svi znaju da je sustav lažan, ali ga i dalje održavaju jer je alternativa nezamisliva. To postaje emocionalna osnova sustava u kojem se društvo pomirilo s nesigurnošću i izabralo stabilniju laž nad destabilizirajućom istinom. Pri tome krajnji oblik kontrole umjesto represije postaje apatija i uvjerenje da promjena nije moguća. Zato kapitalizam opstaje kao posljednji sekularni mit i struktura koja se ne propituje nego smatra prirodnom poput gravitacije. Ali kada modeli pucaju – kada nastupe financijske krize i potrošačka logika prestane nuditi emocionalni oslonac, pojavljuje se novi oblik vlasti. U idućoj, tehnokratskoj fazi algoritam nadomješta politiku, a mreže preuzimaju mjesto kapitala kao nova infrastruktura smisla.
Između “The Mayfair Set” i “HyperNormalisation” postoji snažna tematska i konceptualna povezanost. Dok prvi govori o usponu novih financijskih elita i postupno preuzimanje političke moći od strane dereguliranog kapitalizma, drugi prikazuje kasniju fazu istog procesa, u kojoj političari, izgubivši stvarnu kontrolu, stvaraju pojednostavljene narative kako bi upravljali kompleksnom i nestabilnom stvarnošću. Ono što “The Mayfair Set” analizira na razini ekonomije i privatnog kapitala, kulminira u “HyperNormalisation” kao logičnom nastavku procesa, proširujući dijagnozu na globalnu politiku, medije i ideologiju te nudeći širi pogled na istu povijesnu mapu, od poslijeratnog optimizma, preko krize 1970-ih, do uspona tržišta i nastanka sustava u kojem se realnost sve više konstruira. U kontekstu ovih pet eseja, “The Mayfair Set” i “HyperNormalisation” omogućuju zatvaranje kruga, s putom od geneze neoliberalnog mita do njegovog pretvaranja u totalnu fikciju stvarnosti.
Utjecaj Adama Curtisa
Adam Curtis je svojim radovima, kojima oblikuje kritički diskurs o moći i manipulaciji, zauzeo jedinstveno mjesto u pejzažu suvremene dokumentaristike. Nije se pozicionirao kao povjesničar ni sociolog u strogoj akademskoj disciplini već kao pripovjedač koji ironijom i sugestivnim voice-overom s pratećim tonom opće zloslutnosti, ima očitu tendenciju proizvesti šokantan efekt otkrivanja skrivenih obrazaca. Za prve BBC-jeve i kasnije, međunarodne online gledatelje na platformama poput YouTubea, kreirao je tzv. alternativnu povijest za masovnu publiku, čime je postavio standarde po kojima dokumentarac može biti i iskustvo, a ne samo iznošenje činjenica, u formi tzv. docu/info-taintmenta, televizijskog programa koji obrađuje činjenični materijal na zabavan način, poput uključivanja dramskih elemenata.
Curtisov stil često izaziva kritike zbog teleoloških narativa i naglih asocijativnih skokova. Neki mu zamjeraju da žrtvuje povijesnu dubinu radi dramatičnog efekta, a drugi da ostavlja publiku istodobno prosvijetljenom, ali i bespomoćnom, paraliziranom složenošću prikazivanih procesa. No Curtis otvoreno brani svoje divlje skokove kao svjestan odgovor i protutežu trivijalizaciji u mainstream medijima, tvrdeći da ne radi veće skokove od onih koje oni sami svakodnevno koriste. Unatoč kritikama, njegovi su filmovi zadobili kultni status izvan akademskih i medijskih krugova, uvevši mnoge mlade gledatelje prvi put u promišljanje o propagandi, kapitalizmu i politici straha.
Njegov hibridni stil – spoj novinarstva, eseja ili filozofskog traktata i kolažnog arhiva i naracije – snažno je utjecao na suvremenu dokumentaristiku, otvarajući prostor za eksperiment i kritički kolaž kao legitimnu formu. U svakom slučaju, iako je za jedne samodopadni dokumentarist koji koketira s teorijama zavjere, a za druge dokaz da dokumentarac može biti prostor političkog razotkrivanja i novih pogleda, Adam Curtis publiku ne vodi prema finalnom zaključku i rješenju, nego je namjerno ostavlja u stanju produktivne sumnje – rijetkoj gesti otpora u vremenu pojednostavljenih istina.
Svi tekstovi esejističkog serijala “Razotkrivanje moći i manipulacije: Analiza filmova Adama Curtisa”:
1. Uvod u svijet Adama Curtisa – dokumentarist moći i ideologije
2. Psihologija mase i pojedinca – manipulacija željama i emocijama
3. Konstrukcija stvarnosti kroz povijesne mitove
4. Tehnologija, znanost i cyber kontrole
5. Svijet bez alternative i genealogija kapitalističkog privida
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.