Pet epizoda, sedam duša, svi LGBTQ osobe s Kosova. Pretežno mlade i mlađe, uz dvije starije, kojima je posvećen završni odsječak. Nije im, govore, lako. Osjećaju se, ne bez razloga, neprihvaćenima, i od društva i od obitelji, i uglavnom moraju skrivati svoju prirodu, to što jesu. Bilo da su lezbijke, gejevi ili ino izvan tradicionalnih rodnih okvira, premda se Povorke ponosa na Kosovu održavaju od 2016., kad su joj se, u znak podrške, pridružili i tadašnji predsjednik države Hashim Thaçi te visoki politički dužnosnici i diplomati, među kojima i veleposlanici SAD-a i Velike Britanije.
O sebi govore sami, mahom izvanprizornim pripovijedanjem, a posrijedi su intimističke, ne posebno uzbudljive niti dramatične crtice iz svagdana, pretežno onoga zatečenoga u vrijeme snimanja, uz usmene opise i prisjećanja na ove ili one situacije i događaje. Kosovsko-švicarski redatelj i scenarist Ilir Hasanaj u svom filmu “As I Was Looking Above, I Could See Myself Underneath” / “Kah kqyrsha përpjetë, e shisha veten përfuni” (2022) temu ne predstavlja širokim zahvatima, istraživanjima i podacima, već prijateljski zavirujući u osobne, obične odsječke iz njihova života, onoliko koliko mu protagonisti dopuštaju, koliko su voljni podijeliti. Kako možemo doznati iz popratnih, izvanfilmskih izvora, riječ je o hrabrim, možda i najhrabrijim pojedincima sredine, onima koji su pristali stupiti pred kameru bez uvjetovanja time da im se u konačnoj inačici zamuti lice i izobliči glas. U potrazi za sudionicima, članovi filmske ekipe su tijekom nekoliko godina priprema kontaktirali, vele, s četrdesetak LGBTQ osoba, no zbog straha od mogućih neugodnih posljedica većina ih se nije usudila izložiti na taj način, ni neznancima ni znancima.
Epizode su ostvarene razmjerno prisno, elegično, s kamerom i mikrofonom poput kakvog bliskog druga od povjerenja, tihog, pozornog, nenametljivog uha za slušanje, onoga uz koje se može olakšati pritisak, teret na plećima, mada će sugovornici, zlu ne trebalo, a iskustvo ih je, bit će, tomu naučilo, vazda ostati donekle oprezni i suzdržani.
Iako cjelina skladno tinja prigušenim tonom, Hasanaj svakoga od njih ocrtava prikladno i sukladno osobnosti, karakteru, ekstrovertiranosti ili introvertiranosti, okružju, okolini i okolnostima, djelovanju i ponašanju. Prvi podjeljak, o dvoje mladih, lezbijki Lindi i geju Blendiju koji žive zajedno, izlaže svojevrsnim prikazom njihova stanovanja, dok pospremaju iznajmljenu kuću, a potom šatoruju negdje uz obalu, mirni, tihi, povučeni.
Iako cjelina skladno tinja prigušenim tonom, Hasanaj svakoga od njih ocrtava prikladno i sukladno osobnosti, karakteru, ekstrovertiranosti ili introvertiranosti, okružju, okolini i okolnostima, djelovanju i ponašanju.
Megi za sebe kaže: “Nisam djevojka, nisam ni momak”, živi u inozemstvu, gdje ne mora zastirati svoje ja, a sad nakratko posjećuje domovinu i tu o sebi govori organizirajući javnu, ali prilično skrovitu priredbu LGBTQ pjesništva. Sentimentalnije, dramatičnije note zazvonit će u druženju sa Semijem, gejem koji u srednje godine ulazi izgubljen, zdvojan, neoporavljen od toga što je prije dvanaest godina dobio otkaz na televiziji, nakon što je LGBTQ-u posvetio jednu epizodu popularne emisije za mlade kojoj je bio uspješan voditelj. Taj ga je udarac odveo i u drogiranje, no majka, sad pokojna, uvijek je bila uz njega. Student glume Edoni, katkad i kao alter ego Victoria, svijetu se predstavlja otvoreno, drsko, izazovno, pa je i taj odlomak izveden burkavije, energičnije, da bi posljednja dionica, ona o životnim suputnicima, ali ne i ljubavnicima, slijepom geju Mustafi i ženi u muškom tijelu Enveru/Enveri odnosno Qerkici, ponovno donijela smirenje, s dodatkom bremenita, nevoljna iskustva čeljadi u godinama.
U obzirnu ostvarenju poetična i pomalo zagonetna naslova “As I Was Looking Above, I Could See Myself Underneath”, tj. “Dok sam gledao gore, mogao sam vidjeti sebe ispod”, Hasanaj suosjećajno, brižno, s razumijevanjem, bez podilaženja i bez pokroviteljskog stava približava nekoliko ulomaka života nekolicine kosovskih LGBTQ svata, uspješno izbjegavši senzacionalizam i atraktivizaciju, umješno stupnjujući dinamiku i ugođajnost.
Taj, Hasanajev pretposljednji film, na četvrtom je Cherry Pop Festivalu, festivalu koji promiče otvoren dijalog o fenomenu ljudske seksualnosti u svim njezinim oblicima, održanom od 23. do 25. listopada u zagrebačkom Dokukinu KIC, prikazan u programu gostovanja Prištinskog queer festivala, uz razgovor s ravnateljem festivala Danom Sokolijem i izbornicom filmskog programa Ditom Shaqiri.
Uz to ostvarenje, Ilir Hasanaj, Kosovar odrastao i školovan u Švicarskoj, gdje je završio filmski smjer Ciriške visoke umjetničke škole (Zürcher Hochcshule der Künste – ZHdK), režirao je cjelovečernji dokumentarni film “To Want, To Need, To Love” / “Me dasht’ me dasht’ me dasht'” (2017), o putujućoj grupi umjetnika s Kosova, te tri kratka – igrane “Senjor!” (2012) i “Leonardo” (2015), koje je moguće slobodno gledati na portalu Swiss Films, odnosno dokumentarni “Workers’ Wings” / “Krahët e punëtoreve” (2024), o kosovskim radnicima ozlijeđenima na poslu.